Danas ćemo pisati o tome kako je izgledao život prosječnog jugoslovena. Svaka kuća je imala 10 specifičnih stvari, a o čemu se radi možete da pročitate u nastavku.
Kako vrijeme neumitno teče, a svakodnevica se sve više oslanja na modernu tehnologiju, mnogi predmeti i navike iz prošlosti polako se povlače u tišinu sjećanja. Za mnoge generacije, posebno one koje su odrasle u bivšoj Jugoslaviji, ti predmeti i običaji nisu samo uspomene – oni su simboli jednog načina života. Jednostavnost, skromnost, ali i toplina doma, osjećaj zajedništva i pažnje prema detaljima činili su život tada drugačijim, možda i bogatijim u nekim nematerijalnim vrijednostima.
U gotovo svakom domu postojali su određeni predmeti koji su se smatrali posebnim, iako su rijetko korišćeni. Jedan od najprepoznatljivijih bio je “nedodirljivi” set posuđa – tanjiri, šoljice ili čaše, često sa zlatnim ili cvjetnim rubovima, čuvani u vitrini ili na vrhu ormara. Ti setovi su bili rezervisani za posebne prilike, koje su, ironijom sudbine, rijetko kada bile dovoljno posebne da bi se set zaista upotrijebio. Ipak, njihova vrijednost nije bila u praktičnosti, već u simbolici – pokazatelj pažnje domaćice i želje da se za gosta uvek ima nešto najbolje.
Kada bi neko došao u posjetu, na stolu bi se gotovo obavezno pojavio bokal s vodom, najprije keramički, ukrašen cvjetnim motivima, a kasnije stakleni, često sa čašama koje su bile dio istog seta. Voda iz česme se nikada nije točila direktno u čašu pred gostom – uvijek se koristio bokal, s pažnjom i poštovanjem koje je bilo svojstveno tadašnjem poimanju gostoprimstva.
- Podovi domova bili su prekriveni tepisima živih boja – crvene, zelene, s velikim šarama koje su dominirale prostorijom. Bez tepiha, soba je djelovala prazno, nedovršeno. Tepih nije bio samo dekoracija, već i mjesto igre, druženja, pa i sjedenja – dio porodične svakodnevice. Bio je topli okvir prostora koji je okupljao članove porodice.
Na policama i komodama nalazile su se kristalne vaze, ukrasne činije i staklene kutijice, često pokloni za svadbe, useljenja ili druge svečane događaje. Njihova vrijednost nije bila u cijeni, već u značenju koje su nosili. Djeca su ih posmatrala sa strahopoštovanjem jer je njihovo razbijanje često značilo ozbiljan porodični problem.
Gobleni su ukrašavali zidove gotovo svake kuće. Ručno vezene slike pejzaža, mrtve prirode, religijskih motiva ili narodnih prizora visile su iznad trosjeda ili na zidovima hodnika. Goblen nije bio samo dekor – on je predstavljao trud, strpljenje i posvećenost, naročito ako ga je izvezla neka članica porodice. Bila je to tihi dokaz marljivosti i ukusa domaćice.
Muzika je imala važno mjesto u svakodnevici. Slušala se s ploča, preko gramofona, koji je često bio centralni predmet dnevne sobe. Kupovina ploče, naročito strane, bio je pravi izazov, a kolekcije su se čuvale s velikom pažnjom. Gramofon nije služio samo za puštanje muzike – on je okupljao porodicu, stvarao atmosferu i donosio posebnu čar svakom trenutku.
U mnogim domovima postojala je posebna kutija ili kofer s escajgom za goste – pribor za jelo s baršunastom postavom, korišćen samo u rijetkim svečanim prilikama. Iako često neupotrebljavan, predstavljao je neizostavni dio svakog doma.
- Limeni tanjiri i šerpe bili su svakodnevna stvar, kao i vikleri za kosu, čuvani u ladicama – predmet bez kog nije mogla ni jedna priprema za važan izlazak. I, naravno, nezaobilazni usisivač „Sloboda-Čačak“, glasna, ali izuzetno pouzdana mašina koja se često nasljeđivala i više decenija služila porodici bez greške.
Danas, mnogi od tih predmeta su nestali iz svakodnevice, ali žive u sjećanjima. Oni nas podsjećaju na vrijeme kada se živjelo sporije, kada su se cijenile male stvari, kada je gost imao posebno mjesto, a domaćinstvo se vodilo s ponosom. Iako su današnje navike drugačije, ti detalji prošlosti nas uče da vrijednost ne leži uvijek u funkciji, već u emociji, sjećanju i pažnji koju smo nekada poklanjali svakom trenutku.
