Danas ćemo pisati o patrijarhu Pavlu koji je bio oličenje skromnosti i duhovne snage. Njegova je prisutnost donosila mir, a njegove riječi nosile veliku snagu.
U moru svakodnevnih vijesti i površnih priča, ponekad se pojavi ona koja nas zaustavi. Koja nas natjera da udahnemo dublje, da se zamislimo, da se osjetimo ljudima. Takva je i ova – tiha, jednostavna i bolna, ali istovremeno moćna, snažnija od mnogih govora, zakona i dogmi. U njenom središtu nalazi se majka – nepoznata, obična žena, koja nosi teret nezamislivog gubitka: smrt vlastitog djeteta.
Njen sin, još uvijek dijete u očima zakona i ljubavi, odlučio je sam prekinuti vlastiti život. Nije ostavio mnogo objašnjenja. Samo tišinu. I prazninu koju ni vrijeme, ni riječi, ni molitve ne mogu popuniti.
Ali ta priča nije završila njegovom smrću. Prava drama, ona koja pogađa i vjeru i ljudskost, tek je tada počela-
U svojoj potpunoj nemoći i boli, majka je željela bar jedno – da njenom sinu bude održano opijelo. Da mu se molitvom, kako nalaže običaj i duhovna praksa, oprosti i poželi mir duši. Da se osjeti kako nije zaboravljen, osuđen ili izgubljen.
Međutim, prema kanonima Pravoslavne crkve, takvo što nije bilo moguće. Osobe koje su digle ruku na vlastiti život – prema učenju Crkve – same su se udaljile od Božje volje, i time isključile iz redovnih vjerskih obreda. Svećenik koji je saslušao majku nije bio bezosjećajan. Bio je topao, razumio je njenu tugu, ali nije mogao prekršiti pravila. Ipak, učinio je ono što je mogao – uputio je majku Patrijarhu Pavlu.
Vođena očajem, ali i tragom vjere, majka je odlučila pronaći Patrijarha. Znala je da ako iko može razumjeti, ako iko može pronaći način – to je on. Patrijarh Pavle, tadašnji poglavar Srpske pravoslavne crkve, bio je poznat po svojoj skromnosti, mudrosti i blagoj snazi koja je dolazila iz tišine, a ne iz autoriteta.
Majka je čekala ispred Saborne crkve. Dani boli i tuge učinili su je umornom, ali nije odustajala. A onda, kao u nekoj filmskoj sceni bez mnogo riječi, ugledala je poznatu siluetu: krhak, sitan starac u mantiji, laganog hoda i blagih pokreta. Bio je to Patrijarh.
Približila mu se, srca stisnutog, a duše ogoljene. Oči su joj bile pune suza, glas joj je drhtao. Postavila je pitanje koje je nosila duboko u sebi:
„Možete li da održite opelo mom maloletnom sinu koji se ubio?“
Nastupila je tišina. Ali ne ona prazna, već tišina koja ima svoju težinu. Patrijarh je zastao. Pogledao ju je bez suda, bez osude, bez teologije. A onda je rekao samo:
„Život je dužnost.“
To je bilo sve.
Nije bilo dugog objašnjenja. Nije bilo ukora, nije bilo pravdanja. Samo te tri riječi. Tri riječi koje su nosile cijelu teologiju, cijeli moral, i cijeli poziv na hrabrost.
Majka je shvatila. Opijelo neće biti održano. Ne zato što njen sin nije bio vrijedan ljubavi, niti zato što je osuđen, već zato što je život – pa i njegov kraj – svetinja. Patrijarh nije sudio. Nije rekao da je dječak kriv. Nije rekao ni da nije. Nije nudio olakšanja kroz ritual. Umjesto toga, dao je unutarnju poruku – onu koju razumijemo ne kroz riječi, već kroz tiho prihvatanje.
„Život je dužnost.“
Ta izjava nije bila kazna. Bila je poziv. Na hrabrost. Na odgovornost. Na borbu. Na to da, i kad nas boli, i kad ne vidimo smisao, i dalje moramo disati, hodati, živjeti.
- Da život nije naša igračka.
- Da, koliko god bilo teško, ne smijemo zaboraviti odgovornost prema sebi i drugima.
- Da nije slabost tražiti pomoć.
- Da se ljubav ne gubi smrću, i da vjera ne prestaje kad dođe bol.
Ova priča nije samo o jednoj majci. Ona je ogledalo društva, ogledalo svih nas koji se suočavamo s tugom, gubitkom, depresijom, pitanjima na koja nema lakih odgovora.
Patrijarh Pavle nije nudio utjehu kroz riječi – ponudio je duboki podsjetnik kroz šutnju i jednostavnu istinu.
U vremenu kada mnogi ne vide izlaz, kada se svakodnevno borimo s vlastitim mislima, društvenim pritiscima i egzistencijalnim pitanjima, ova tiha poruka nas poziva da ne odustajemo. Ne zbog straha, ne zbog tradicije – već iz poštovanja prema životu. Prema onome što je veće od nas.
Jer život, bez obzira na sve svoje složenosti, nije teret – on je zadatak, povjerenje, nešto što moramo nositi dokle god nam je dato da hodamo ovim svijetom.
Majčina priča, koja bi mogla biti i naša, ostaje neizbrisiv podsjetnik da u najtežim trenucima, istina ne mora biti duga – ali mora biti duboka. A upravo takva je bila ova.
Tri riječi. Niti rečenica. Ali sveobuhvatna poruka.
Život je dužnost.
