U subotu slavimo Vrbicu: Svaka domaćica treba da unese u kuću ovu biljku, donosi zdravlje i napredak

U subotu dolazi Vrbica, a svaka domaćica bi trebala unjeti u kuću jednu biljku koja će donjeti napredak, o kojoj biljki je riječ pročitajte u nastavku članka.

Kad se u selu oglase crkvena zvona, a prolećni povetarac donese miris tamjana i pokoje zvonce sa grančice vrbe, zna se – stigla je Vrbica. Nema tog djeteta koje tada ne potrči radosno, obučeno u najbolje što kuća ima, sa osmijehom većim od srca, i sa onim posebnim sjajem u očima. To nije običan dan – to je praznik što se pamti čitav život, praznik dječje čistote, nade i blagoslova. I nije važno da li si u varoši ili na planinskom vrhu, tog dana se srce raznježi, a duša se obraduje kao da i sama ponovo prohoda.

Vrbica se uvek slavi u subotu pred Cveti, tačno osam dana pre Vaskrsa, i poklapa se sa praznikom Lazareve subote. Tog dana se pravoslavni hrišćani sjećaju čuda kada je Isus Hristos vaskrsao Lazara, svog prijatelja, iz mrtvih. To nije bio samo znak Njegove božanske sile, već i uvod u Njegovo sopstveno vaskrsenje – poruka čovečanstvu da život, a ne smrt, ima posljednju riječ.

Zato se Lazareva subota i Vrbica povezuju sa nadom, ponovnim rođenjem i radošću, a cijeli duh praznika nosi tu blagu, toplu, ali duboku simboliku – ništa nije izgubljeno dok postoji vera.

U Jerusalimu su Hrista dočekivali palminim granama, ali pošto na našim prostorima palme ne rastu, vrba je preuzela tu ulogu – i to ne bez razloga. Vrba je biljka žilava, otporna, savitljiva, a opet snažna. U narodu je od davnina poznata kao biljka zdravlja i života. Kad se unese u kuću, vjeruje se da donosi:

• Zdravlje

• Zaštitu od zla

• Napredak

U nekim krajevima Srbije, uz vrbu se u kuću unosi i kopriva, jer iako žari – ona štiti, baš kao što nas život ponekad opeče da bi nas sačuvao.

Evo šta se sve radi na ovaj sveti dan, kako u crkvi, tako i u narodu:

1. Djeca dolaze u crkvu obučena svečano, držeći u rukama grančice vrbe i male zvončiće.

2. Tokom večernje službe, vrbove grane se osveštavaju i ostaju u hramu do nedjelje, kada se praznuju Cveti.

3. Na Cveti, vjernici dobijaju te iste osveštane grane – da ih ponesu kući, kao blagoslov za cijelu godinu.

4. Zvončići koje djeca nose nisu samo ukras – njihovo zvonjenje simbolično tjera zlo i unosi radost i čistoću u hram.

U pojedinim krajevima, postoji jedan poseban običaj:

• Na jutro Vrbice, ide se na rijeku.

• Lice se umiva hladnom vodom – kao znak pročišćenja.

Iz rijeke se uzima jedan kamen, koji se onda šutne što dalje, uz riječi:

„Koliko sam ovaj kamen bacio, toliko zmija daleko od mene bila.“

Taj čin simbolizuje čišćenje zla, bolesti i negativnosti, ne samo iz doma, već i iz duše.

Još jedan lijep običaj jeste branje svježeg cvijeća koje se stavlja u vodu da prenoći. Ujutro, na Cveti, tom se vodom umivaju svi ukućani – za zdravlje, ljepotu i novu snagu.

U prošlim vremenima, pogotovo po selima, djevojke u narodnoj nošnji išle su od kuće do kuće pjevajući lazaričke pjesme. Bile su ukrašene cvećem, trakama i perlicama, a njihovo pojavljivanje donosilo je blagoslov kući. Domaćini bi ih darivali:

• Jajima

• Orasima

• Brašnom

Jer se vjerovalo da te djevojke, pjesmom i mladalačkom energijom, donose plodnost, sreću i obilje.

Vaskrsenje Lazara je jedno od najsnažnijih čuda koje se pominje u Jevanđelju. Pokazuje božansku milost i moć, ali istovremeno najavljuje stradanje Hristovo. Upravo zato, crkva na ovaj dan osjeća i radost i tugu – jer dolazi trenutak kada će Sin Božji svojim stradanjem donijeti spas čovečanstvu.

Prema predanju, Lazar je nakon čuda još trideset godina živio, postao arhiepiskop Kipra, i širio vjeru i ljubav među ljudima.

U svijetu koji sve brže juri, gdje su vrijednosti često zaboravljene, Vrbica i dalje podsjeća na ono najvažnije. To je praznik djece, čistote i duhovne obnove. U hramovima, kroz zvuke zvončića i osmijehe djece, ponovo oživljava osjećaj da nismo sami, da postoji smisao, i da vrijedi čuvati vjeru.

Ako imate dijete, povedite ga tog dana u crkvu. Dajte mu grančicu vrbe i zvončić. Neka osjeti duh tradicije. Neka zapamti taj osjećaj – jer to će nositi kroz cijeli život. Djeca su bila najdraža Hristu, i On je rekao:

„Pustite djecu k meni, jer takvih je Carstvo nebesko.“

Vrbica nije samo još jedan praznik u kalendaru. Ona je zvono nade, poziv na radost i svjetlost u duši svakog vjernika. Dok djeca zveckaju svojim zvončićima, a crkve mirišu na tamjan i svježinu proljeća, mi stariji se sjećamo – da smo i mi nekad stajali pod tim ikonama, sa istim osmijehom, sa istim srcem punim vjere.

Neka vas ova Vrbica podsjeti koliko je važno biti dobar, čist u duši i vjerovati u ljubav. Neka vam donese zdravlje, mir i blagoslov. I neka svaki zvončić koji zazvoni – odzvanja u vašem srcu kao glas Hristove pobjede nad smrću.