Svima je poznato da je Željko Joksimović u sretnom braku već dugi niz godina sa Jovanom. Malo ko zna da je on bio u vezi sa Leontinom.
Narodom se kaže – gdje ima dima, ima i vatre, ali nekad se iza dima krije samo iskra prošlosti koja više ne gori, već samo tiho tinja u sjećanjima. Takva je i priča koja povezuje Željka Joksimovića i Leontinu Vukomanović – dvoje velikih umjetnika čije su se karijere ukrstile na talasu kreativnosti, emocije i neizgovorenih riječi. I dok danas svako ide svojim putem, prošlost između njih nikada nije bila sasvim obrisana. Njihova saradnja, koliko god završila bez finalne katarze, ostavila je trag na cijeloj muzičkoj sceni Balkana.
Svi znamo Nedu Ukraden kao damu sa estrade, ali rijetko ko je poznaje izbliza. Upravo zato je izazvala pažnju kada je na svom Instagram profilu objavila fotografiju sa svojim unukom – mali znak velike ljubavi. Taj trenutak nije bio samo običan post, već odraz istinske sreće i bliskosti koju osjeća s porodicom. Iako skromna u dijeljenju privatnosti, tom slikom je tiho poručila da su porodica i ljubav centar njenog svijeta.
No, dok Neda dijeli slike porodičnog mira, pažnja javnosti već decenijama ne jenjava ni oko drugog velikog imena – Željka Joksimovića, čovjeka čiji glas, stas i harizma očaravaju region. Danas je poznat po skladnom braku s voditeljkom Jovanom Joksimović, ali postoji dio prošlosti koji s vremena na vrijeme oživi – onaj koji uključuje Leontinu Vukomanović, ženu s kojom je dijelio muzičke trenutke, ali možda i više od toga.
I dok se u medijima povremeno pojave špekulacije o navodnoj povezanosti Željka i Leontine, oboje su se trudili držati svoj odnos u okvirima profesionalnog. No, kako mnogi znaju, kreativnost često dolazi uz emocije, a njihova saradnja krajem devedesetih bila je i više od puke razmjene nota i ideja.
Leontina, tada u punom zaletu karijere, i Željko, mladi kompozitor na usponu, bili su nerazdvojni u muzičkom smislu. Zajedno su stvarali, podržavali jedno drugo, oslanjali se jedno na drugo. Iako su uvijek govorili da su samo prijatelji, ljudi iz tog vremena znaju – bilo je tu pogleda, bliskosti i nečeg nerazjašnjenog.
Njihova saradnja kulminirala je brojnim projektima, a zatim doživjela prelomni trenutak. Pjesma “Krila”, koju je Leontina pripremala za jedan festival, postala je povod za ozbiljan razdor. U želji da reorganizira tim i zadrži samo Željka, naišla je na njegovo protivljenje. Sukob koji je uslijedio bio je toliko snažan da su nakon toga zauvijek prekinuli saradnju.
Ali nije samo ta pjesma bila razlog njihovog udaljavanja. Leontina je planirala osnivanje dječjeg muzičkog centra, projekta koji je nosila u srcu. Željko je, prema njenim riječima, imao drugačiju viziju – želio je preuzeti vodeću ulogu. Osjetivši da se gubi kontrola nad sopstvenom idejom, Leontina se povukla.
Zanimljivo, i pored svega toga, nikada nije bilo javnog prepucavanja. Nijedno od njih nije rušilo ono što su ranije gradili. Vrijeme je učinilo svoje – ohladilo emocije, ali ostavilo poštovanje. Godinama kasnije, zahvaljujući Jovani Joksimović, ipak je došlo do ponovnog kontakta.
Leontina se pojavila u Jovaninim emisijama, a do komunikacije sa Željkom došlo je putem e-maila. Nije bilo sastanaka, nije bilo telefonskih poziva – samo razmjena profesionalnih poruka. Iz te tišine rođene su pjesme „Ludak kao ja“ i „Dama“, koje je Željko objavio. To su bili trenuci pomirenja bez riječi, muzike bez pompeznosti – čista umjetnost koja ne traži objašnjenje.
U međuvremenu, Leontina je nastavila s radom sa djecom. Njen hor „Čarolija“ postao je simbol dječje kreativnosti i nježne posvećenosti. Kada je sniman film „Toma“, Leontina je pomogla pri izboru dječjeg izvođača – i tako je Marko Perić, član njenog hora, dobio šansu da zablista. Kasnije joj je Marko napisao pjesmu koju će ona izvesti na Dječjem beogradskom proljeću – još jedan dokaz koliko je Leontina nastavila stvarati bez obzira na razne raskrsnice.
Danas, Željko Joksimović i Leontina Vukomanović vode odvojene, uspješne živote. On je stub jedne od najpoznatijih medijskih porodica u Srbiji, a ona posvećena radu s djecom i muzici koja nadilazi komercijalu. Njihova priča možda nikada nije do kraja ispričana, ali je ostala zabilježena u pjesmama, emocijama i sjećanjima.
Jer kada se spoje dvije jake ličnosti, dva talenta i dvije duše koje govore istim jezikom – čak i ako se raziđu – ostane melodija koju prepoznajemo godinama kasnije. Možda je to i prava umjetnost – znati stati, bez buke, ali s dostojanstvom. Bez optužbi, ali s tihim poštovanjem.
Željko i Leontina, bez obzira na sve što se desilo ili nije, pokazali su da prava emocija ne traži spektakl. Neka priča ostane nedorečena, neka i dalje budi radoznalost, ali neka se ne zaboravi da su zajedno stvorili muziku koja još traje – tiho, ali postojano, baš kao i note koje odzvanjaju kada riječi prestanu.
