Tema današnjeg članka je i više nego zanimljiva a govori o nani Zibi koja je iz Sarajeva i koja je pokazala poštovanje, ljubav i milost koje je danas rijetko.
U ovim vremenima kada su podjele, sumnje i razlike na svakom koraku, kad se često više gleda ko si nego kakav si čovjek, pojave se sudbine koje tiho, ali snažno, razbiju sve predrasude. Bez velike pompe, bez riječi viška, jednostavno – životom koji govore više od bilo kakvih rasprava. Takva je priča Nane Zibe iz Visokog i Milice Đoković, rođene kao Dijana Žagar, majke slavnog tenisera Novaka Đokovića. Dvije žene, dva puta, dva vjerska identiteta – ali isti cilj: mir sa sobom i s drugima.
Ova dva svjedočanstva ne govore samo o vjeri i porijeklu, već o ljudskoj dubini, dostojanstvu i sposobnosti da se prihvati i poštuje onaj drugi. I upravo u toj tišini razumijevanja, rađa se prava vrijednost čovjeka.
Ziba, rodom iz Rogatice, nikada nije ni sanjala da će život provesti dijelom u kući pravoslavnog svećenika. A ipak, sudbina ju je tamo odvela, i to ne na dan, dva – već na pune četiri godine. Tokom tog vremena, ni u jednom trenutku nije osjetila ni pritisak, ni neprihvaćenost. Ostala je vjerna svojoj islamskoj tradiciji, a zauzvrat dobila je poštovanje, mir i zajedništvo.
U jednom od svojih sjećanja, sa osmijehom je izjavila: „Odsjela sam u papinoj rezidenciji.“ Ta rečenica, iako šaljiva, nosi u sebi duboku poruku – da su ljubaznost i uvažavanje univerzalne vrijednosti koje ne poznaju religijske granice.
Ni svećenik, s kojim je dijelila krov, nikada nije pokušao mijenjati njen način života. Nikada joj nije zabranjeno da se moli, niti joj je iko prigovorio što nosi maramu. Naprotiv – bilo je to suživot po mjeri čovjeka, gdje su se poštovale i razlike i sličnosti.
Ziba je podijelila i jednu dirljivu porodičnu anegdotu. Njen sin joj je jednom rekao:
“Majko, ti drži svoju vjeru, a ja ću svoju.”
Na to je svećenik nadovezao:
“Mudra si, majko. Ti slijedi svoj put, ja svoj – i nećemo se nikad sudariti ako poštujemo jedan drugog.”
Te riječi su bile dovoljno snažne da Ziba osjeti sigurnost koja joj je bila potrebna.
Nakon što je dugo živjela u Austriji, vratila se kući, u Bosnu i Hercegovinu, i kupila kuću u Visokom. Svaki član njene porodice ima svoj prostor, a život teče mirno, dostojanstveno i sjetno. Iako su godine prošle, Ziba se često prisjeti riječi svećenika:
“Djede, pripremi nam kavu dok se Nana moli, pa ćemo poslije sjesti i razgovarati.”
Taj običan trenutak, kaže ona, vrijedi više od mnogih knjiga o međuvjerskom suživotu.
Dok je priča Zibe jedna o harmoniji različitosti, priča Dijane Đoković, danas Milice, nosi nijanse lične borbe, preispitivanja i unutarnje transformacije. Rođena 1964. godine kao Dijana Žagar, odrasla je u porodici katoličke tradicije, ali bez izraženih religijskih temelja. Kako sama priznaje, u njenom domu nije se slavilo ni Božić ni Uskrs, a o Bogu se govorilo rijetko ili nikako.
Njeni roditelji, odgajani u duhu jugoslovenskog komunizma, vjerovali su u državu, ne toliko u duhovnost. Zbog toga, kada se udala za Srđana Đokovića, njen svijet počeo se mijenjati. Njegova majka, Stanka, koja je tada već bolovala, izrazila je želju da se djeca krste – čin koji će pokrenuti val promjena u Dijaninom životu.
Isprva, Dijana nije imala jasnu sliku gdje pripada. Ali nakon rođenja drugog sina, osjetila je potrebu da se duhovno veže, da pripada. Krstila se u pravoslavnoj crkvi, dobivši novo ime – Milica. To ime nije izabrano slučajno. Simbolizovalo je novi početak, oslobađanje od prošlosti koja joj nije nudila duhovne temelje.
I dok je s jedne strane ulazila u novi identitet, sa druge je i dalje nosila porijeklo. Njen otac, Zdenko Žagar, Hrvat rođen u Vinkovcima, odavno živi u Beogradu. U mladosti se s porodicom preselio u srpsku prijestolnicu gdje je započeo novi život. Danas, kaže, nije više važno ko si po vjeri, ali priznaje – čak i da se Novak javno izjasni kao Hrvat, to mu ne bi olakšalo put.
Nedavno ga je kontaktirao rođak iz Vinkovaca, raspitujući se o Dijaninom rođenju, jer je ta tema postala zanimljiva nekim krugovima. Zdenko je priznao da nije u kontaktu s njom, zbog razdvojenosti s njenom majkom, ali se i dalje sjeća dana kada su započeli zajednički život, kao vojni službenici.
Iako su naizgled različite, ove dvije životne priče imaju nešto vrlo važno zajedničko – potragu za mirom, duhovnošću i međusobnim poštovanjem. I Nana Ziba i Milica Đoković nisu dopustile da ih razlike podijele od drugih ljudi. Naprotiv – svojim životima su pokazale da su:
-
Poštovanje
-
Razumijevanje
-
Ljubaznost
-
Duhovna sloboda
…vrijednosti koje mogu premostiti i najveće podjele.
U svijetu koji često forsira razlike i podjele, gdje se identiteti postavljaju kao prepreke umjesto mostova, priče Zibe iz Visokog i Milice Đoković svijetle kao svjetionici. One ne viču, ne traže pažnju, ali govore tiho i snažno – da čovjek vrijedi po onome što nosi u srcu, a ne po tome gdje se krsti ili kako se moli.
Obje žene su kroz život naučile – i pokazale – da je najvažnije biti čovjek. A to znači:
-
poštovati drugoga
-
vjerovati u dobro
-
oprostiti greške
-
i pronaći svoj mir, bez obzira na to kako se on zove
Jer prava vjera, ona koja mijenja svijet, ne mora nositi ime – dovoljna je da živiš ono što propovijedaš.
