Današnja priča nam stiže iz Tuzle gdje je jedan deda koji se zove Jusuf Musić sa svojom suprugom preuzeo brigu o 3 unučadi nakon što su ih oba roditelja napustila.
U današnje vrijeme, kad nas s naslovnica svakodnevno obasipaju pričama o porodičnim lomovima, zapuštenoj djeci i sistemima koji često zataje upravo tamo gdje bi trebali djelovati – rijetke su one priče koje donesu svjetlo, koje nas podsjete da ljudskost još nije zaboravljena. Jedna takva priča dolazi iz Tuzle, i nosi ime Jusuf Mujić – čovjek blagog pogleda, tihih riječi i ogromnog srca. On nije superheroj iz filmova, već 68-godišnji djed koji je odlučio da, u trenutku kada je život njegovoj unučadi zatvorio vrata sigurnosti, on bude onaj koji će ih širom otvoriti.
Ovo je priča o ljubavi koja ne zna za granice, o odgovornosti koju nije izbjegao, već prigrlio, i o borbi koja nije vođena zbog slave, već zbog najvažnije vrijednosti – porodice.
Kada je porodica njegovog sina doživjela težak krah, a njegova snaha napustila djecu, Jusuf Mujić je stajao pred životnom raskrsnicom. Tri unuka – Alen, Anes i Amel – ostala su bez osnovne sigurnosti. Sistem je, po automatizmu, odlučio da djecu smjesti u dom. Ali Jusuf – nije mogao da mirno sjedi i gleda kako njegova krv odlazi u nepoznato.
Bez mnogo razmišljanja, uzeo je stvari u svoje ruke:
-
Kontaktirao je nadležne službe
-
Zatražio je da mu djeca budu povjerena
-
Preuzeo je odgovornost za tri života
Tako je počela borba – ne samo pravna, već emotivna i svakodnevna. Kuća koja je do tada bila dom dvoje starijih ljudi – pretvorila se u dom prepun dječjeg smijeha, ali i izazova koje nose odrastanje, traume i ranjena srca.
“Najmlađi je imao samo dvije godine…”, prisjeća se Jusuf.
Iako su mnogi sumnjali da će imati snage, on je pokazao da se djed ne mjeri po godinama, već po veličini srca.
Ono što je uslijedilo bila je pravna bitka koja je trajala više od šest mjeseci. Dokumentacija, procedure, nadležnosti – sve to nije bilo jednostavno. Ali Jusuf je svakog dana ponavljao jedno: “Ja ću ih čuvati. Ja sam njihov dom.”
Na kraju – pravda je prepoznala ljubav. Sud je odlučio da djeca ostanu sa svojim djedom. Time je njihova kuća postala zakonski i zvanično – njihov dom.
Jusuf nije samo osigurao krov nad glavom. On je svakodnevno:
-
Kuvao, prao, vodio u školu
-
Slušao o njihovim problemima i snovima
-
Gradio atmosferu u kojoj su djeca mogla ponovno vjerovati u ljubav
Danas, Amel ide u treći razred osnovne škole. Bavi se karateom, a san mu je da postane policajac.
“Želim da se borim protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je, s onom nevinošću koja pogađa direktno u srce.
Dvanaestogodišnji Anes takođe trenira karate. Njegova vizija budućnosti je jasna – želi postati trener. Iako kontakt s roditeljima nije redovan, njegov oslonac je uvijek bio djed.
Alen je već sada osvojio 50 medalja. Svaku je, kako kaže, poklonio djedu. On je taj koji štiti braću, brine o djedu i baki, i pokazuje zrelost iznad svojih godina.
Dok priča o njima, Jusuf ne traži aplauze. Ne govori glasno, ne ističe sebe. Ali kad izgovori:
“Možda im nisam mogao dati sve, ali sam im dao sve što sam imao – ljubav, vrijeme i srce.”
…te riječi odzvanjaju jače nego ijedna medalja, diploma ili priznanje.
Jusufova priča nije samo lokalna. Ona je:
-
Podsjetnik da se roditelj ne postaje rođenjem djeteta, već djelima
-
Dokaz da sistem može pogriješiti, ali čovjek ne mora
-
Inspiracija svima koji se bore s izazovima porodičnog života
U vremenu kada često vidimo kako se ljudi povlače pred odgovornošću, Jusuf je zakoračio naprijed. Kad je trebalo najviše hrabrosti – on ju je pokazao. Kada su djeca bila na ivici neizvjesnosti – on ih je zagrlio, ne kao teret, već kao dar.
Danas, dom Jusufa Mujića nije samo kuća. To je mjesto ispunjeno medaljama, dječjim crtežima i zagrljajima. To je kuća gdje se živi bezuslovna ljubav, ona koja ne pita, ne traži, ne uslovljava – već jednostavno postoji.
U društvu gdje se često zaboravljaju vrijednosti, priča ovog čovjeka iz Tuzle stoji kao svetionik ljudskosti. Ne zato što je želio da bude heroj – nego zato što je bio djed koji nije odustao.
I zato, kad sljedeći put pomislimo da je svijet surov i bešćutan, sjetimo se Jusufa. Jer dok postoje ljudi poput njega – nada još nije izgubljena.
