Tema današnjeg članka je i više nego zanimljiv a povezana je sa osobama sa viškom kilograma. U svijetu je sve veći broj ljudi koji se bore sa viškom kilograma, što je svima dobro poznato.
U svijetu prepunom osuda, površnih sudova i brzih zaključaka, rijetke su priče koje dotaknu srce toliko snažno da ostave trajni trag. Jedna takva, neobična i duboko emotivna priča dolazi iz života žene po imenu Monica Riley. Na prvi pogled, njeno ime možda podsjeća na medijske naslove koji je opisuju kao jednu od najtežih žena na svijetu, ali istina je daleko dublja i složenija. Iza te brojke na vagi krila se žena sa snovima, sa nadama, sa ljubavlju koja je čekala da bude pretvorena u život.
Ovo nije priča o kilogramima. Ovo je priča o odluci, o žrtvi, o volji koja se uzdigla iznad fizičkih granica. Iznad svega, ovo je priča o majčinstvu – o snazi žene da okrene leđa svim navikama, starim obrascima i sumnjama, samo da bi mogla jednom zagrliti dijete koje još nije ni došlo na svijet.
Monica Riley nije oduvijek živjela zarobljena između četiri zida. Ali kako su godine prolazile, hrana je postajala njen jedini oslonac, utočište od svijeta koji ju je često ismijavao, odbacivao, osuđivao. Hrana joj je pružala trenutno olakšanje, ali je polako uzimala sve – zdravlje, slobodu, pokret, dostojanstvo. Do trenutka kad je dostigla čak 317 kilograma, njeno tijelo više nije moglo da izdrži.
U tim danima, njezin svakodnevni život bio je vezan za krevet. Nije mogla da ustane bez pomoći. Nije mogla da prošeta, da se sama istušira, da pripremi sebi obrok. Tu se pojavio muž koji joj je bio sve – hranio ju je, čistio, brinuo o njoj kao o djetetu, a ipak je, kako je sama rekla, nikada nije pogledao s gađenjem. On ju je volio onakvu kakva jeste. Ali ni ljubav nije mogla da zamaskira činjenicu da Monica gubi sebe.
Dnevni unos kalorija tada je prelazio 10.000 kalorija – deset puta više od onoga što je zdravoj osobi potrebno. Svakodnevno konzumiranje ogromnih količina hrane činilo je da je njezino tijelo postajalo sve slabije, a duh sve zatvoreniji.
Sve do jednog dana – dana kada su poželjeli dijete.
Jedna obična rečenica promijenila je sve:
„Želim da postanem majka.“
Ali želja nije bila dovoljna. Ljekari su jasno rekli – u tom stanju trudnoća je nemoguća. Monica je morala da promijeni sve što zna o sebi, da se izbori sa sobom, da raskine sa starim životom. I to je bio trenutak kad se rodila nova Monica – žena koja je prvi put poželjela da živi ne zbog hrane, već zbog života koji tek treba da dođe.
U pratnji ljekara, nutricionista i psihologa, Monica je počela najtežu borbu svog života:
- Smanjila je unos hrane drastično,
- Uvela je fizičku aktivnost, onoliko koliko joj je tijelo dozvoljavalo,
- Počela je da razvija nove mehanizme za suočavanje sa stresom – umjesto hrane, pronašla je snagu u razgovorima, emocijama, malim koracima napretka.
To nije bio brzi proces. Bilo je padova, suza, kriza, ali je u svemu tome Monica ostajala fokusirana – nije mršavila da bi stala u farmerke, već da bi u naručju držala bebu.
A onda – vijest koja je preokrenula sve: Monica je ostala trudna.
Bilo je to pravo čudo, kako su mnogi ljekari rekli. Njena trudnoća bila je visokorizična, pod stalnim nadzorom ljekara. Svaka kontrola bila je stresna, svako pomjeranje djeteta nosilo je strah, ali i neopisivu radost. Na ultrazvuku je prvi put vidjela bebu, i u tom trenutku je znala – sve je vrijedilo.
Iako su je mnogi sumnjičavo gledali, Monica je iznijela trudnoću. Uz podršku supruga, uz podršku medicinskog tima, ali najviše uz vlastitu unutrašnju snagu, ona je dokazala da žena može učiniti nemoguće kad je vođena ljubavlju.
Danas Monica živi potpuno drugačijim životom. Nema više priča o prejedanju, izolaciji, krevetu kao zatvoru. Danas se bori drugačije – sa pozitivom, sa osmijehom, sa zahvalnošću. Iako se kilogrami nisu istopili preko noći, svaki izgubljeni gram bio je dobijena bitka za bolji život.
Ona danas nije poznata samo po svojoj težini – već po hrabrosti da se promijeni, po snazi da postane majka, po upornosti da ne odustane čak ni onda kada svi kažu da nema nade.
Monicina priča ostaje kao svjetionik svima koji misle da su zaglavljeni. Ona pokazuje:
- da je moguće preokrenuti život,
- da motivacija ne mora doći spolja – već iz želje da se voli i bude voljen,
- da nema te prepreke koju ljubav i odlučnost ne mogu preskočiti.
Na kraju, možda i najvažnija poruka glasi:
„Nije važno odakle krećemo – važno je kuda idemo.“
I Monica ide naprijed – ne sama, već sa djetetom koje je snom počelo, a ljubavlju postalo stvarnost.
