Danas ćemo pisati o Draganu Bjelogrliću koji je jedan od najpoznatijih glumaca na našim prostorima. Glumio je u raznim filmovima i serijama koje se gledaju i danas dan.
Nekako svi znamo za njega. Ne zato što se svakodnevno eksponira ili jer nas bombarduje sa naslovnica žutih štampi – nego baš suprotno. Dragan Bjelogrlić, glumac koji je svojim likovima dotakao generacije i ušao u domove širom Balkana, ostao je vjeran jednoj vrijednosti koja danas rijetko opstaje: dostojanstvenoj tišini. U vremenu kada se sve dijeli, svako mišljenje objavljuje, a privatni život postaje javni teatar, on je odlučio – gluma govori umjesto mene.
Rođen 10. oktobra 1963. godine u Opovu, a porijeklom iz sela Lipnik kod Gacka u Hercegovini, Bjelogrlić je odmalena pokazivao da je njegov put neobičan. Iako je kratko pokušao da slijedi „razuman“ pravac, upisavši Građevinski fakultet, srce ga je povuklo na drugu stranu – onu gdje emocije, kamera i rečenice imaju dušu.
Put Dragana Bjelogrlića ka zvijezdama nije bio rezultat kalkulacija ili medijskih konstrukcija. Sve je počelo spontano, gotovo filmski. Sa samo 15 godina, debitovao je u filmu “Boško Buha” (1978), tumačeći lik Save Jovanovića Sirogojna. Tada još dječak, ali s pogledom koji nosi mudrost odraslog čovjeka, najavio je ono što će postati – jedan od najprepoznatljivijih glumaca bivše Jugoslavije.
Godine 1984., upisuje Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi legendarnog Vladimira Jevtovića. Bio je okružen imenima koja su kasnije oblikovala domaću scenu:
- Srđan Todorović,
- Mirjana Joković,
- Milorad Mandić Manda,
- Dragan Petrović Pele,
- Boda Ninković,
- Vesna Trivalić.
Diplomirao je 1989. godine, ali je već do tada stekao popularnost zahvaljujući ulozi Slobodana Popadića u kultnoj seriji “Bolji život” (1987–1990). Ta uloga postala je prelomna tačka – publika ga je zavoljela kao „našeg čovjeka“, nekog s kim možeš i da se nasmiješ i da zaplačeš.
Kroz 1990-e, Bjelogrlić je pokazao da nije glumac jednog lika. Njegov talenat sijao je u različitim žanrovima i formama. Izdvajaju se uloge u:
- “Zaboravljeni” (1990),
- “Crni bombarder” (1992),
- “Pun mjesec nad Beogradom” (1993),
- i posebno – “Lepa sela lepo gore” (1996), ratna drama koja je potresla region.
Ovi filmovi nisu bili samo uspješni – oni su zapisali duh vremena. A Dragan, s nevjerovatnom lakoćom, donosio je likove koje nismo mogli zaboraviti.
Kao što se mnogi veliki glumci jednom okrenu režiji, tako je i Bjelogrlić odlučio stati iza kamere. I tada je nastao projekat koji će obilježiti novu eru srpske kinematografije – “Montevideo, Bog te video!”.
Film i istoimena serija nisu samo osvojili bioskope – osvojili su srca publike, podsjetili na zlatno doba jugoslovenskog fudbala i donijeli nostalgiju na veliko platno. Projekat je bio i srpski kandidat za Oskara, što dovoljno govori o njegovom kvalitetu.
Dragan se time potvrdio i kao:
- reditelj,
- producent,
- vizionar koji zna kako da emociju prenese bez patetike.
Iako o njegovom privatnom životu nema skandala ni naslova koji vrište, zna se da Dragan ima sina Alekseja, koji je takođe krenuo njegovim stopama. Mladi Bjelogrlić već pokazuje glumačku zrelost i polako, ali sigurno, gradi svoje ime.
Manje je poznato da Dragan ima dvije sestre, koje su povezane sa svijetom umjetnosti. Jedna od njih, Marina Vodeničar, pojavila se u njegovim projektima poput “Senke nad Balkanom” i “Vratiće se rode”. Tu je i Zorana Pavić, popularna pjevačica, koja je rodbinski povezana s njim. Njihova saradnja ostavila je trag i u muzici – pjesme poput:
- “Dok dobuje kiša”,
- i obrada “Nekako s proljeća” (s Nikolom Kojom),
ostale su zabilježene kao emotivne i snažne muzičke fuzije.
U vremenu kad se slava mjeri brojem objava i skandala, Bjelogrlić je ostao oličenje dostojanstva. Nema ekscesa, nema senzacija, nema potrebe da bude više od onoga što jeste – umjetnik. Njegova veličina nije samo u ulogama, već u tome što je ostao dosljedan sebi. Porodicu je čuvao daleko od reflektora, a karijeru gradio polako, temeljno i sa strašću.
Iza sebe ima:
- preko 15 nagrada za produkciju na domaćim festivalima,
- više od 20 međunarodnih priznanja,
- ali ono što ostaje najvrjednije jeste – poštovanje publike i kolega.
Dragan Bjelogrlić nije samo glumac. On je priča koju gledamo kroz ekrane, ali i vrijednost koju osjećamo van kadra. Njegov talenat, upornost i tihi karakter čine ga uzorom u svijetu u kojem skromnost sve više postaje rijetkost.
U vremenu glasnih, on je ostao – tih i moćan. U vremenu prolaznih, on je – postojan. I možda je baš zato ostao jedan od onih ljudi koje pamtimo i volimo ne samo zbog onoga što igra, već i zbog onoga što jeste.
Jer veliki ljudi ne viču – oni djelima govore.
