Danas ćemo pisati o jednoj zanimljivoj priči u kojoj je glavni akter žena pod imenom Šahza Rešić.
U vremenu kada se mnoge žene i dalje bore da njihov glas bude prepoznat, postoje one koje su svoju borbu vodile daleko od reflektora, u svakodnevici, u kuhinji, na polju, za porodičnim stolom. Njihova snaga ne mjeri se brojem riječi koje izgovore, već brojem puta kad su odlučile ne šutjeti pred nepravdom. Jedna od takvih žena je Šahza – supruga, majka, baka, borac.
Danas, nakon više od četrdeset godina braka, petoro djece i već unuka koje su započele vlastite živote, ona za svog muža kaže: “Volim ga i ne dam ga nikome.” No, put do tog priznanja bio je sve, samo ne lagan. Šahzina priča počinje bez ljubavi – ali s mnogo hrabrosti.
U mladosti, Šahza se nije zaljubila u svog muža. Naprotiv, sve je činila da ga odvrati. Govorila mu je najgore, gurala ga od sebe, pokušavala da ga otjera riječima koje nisu dolazile iz srca, već iz otpora. Ali on je ostao. Nije se dao uplašiti, niti odbiti. Tri mjeseca kasnije – bili su u braku. Ne iz romanse, već iz majčine odluke.
Rođena kao jedinica, Šahza je odrastala u Sloveniji, gdje joj je otac radio. Tamo je naučila drugačiji pogled na svijet. Naučila je karate, položila četiri pojasa i stekla naviku da se ne povlači pred nepravdom. Fizička snaga za nju je bila alat, ali pravda – motivacija.
Dolaskom u Bosnu i preseljenjem u muževu kuću, suočila se s potpuno suprotnim svijetom. U jednoj kući živjeli su muž, njegovi roditelji i devetoro braće i sestara. Odnosi su bili rigidni, hijerarhijski i nepravedni prema ženama. Žene su šutile. One nisu bile ravnopravne – bile su potisnute.
Najdrastičniji trenutak, kaže, dogodio se dok su svi radili u polju. Šahza je čula čudne zvukove iz kuće i upitala supruga šta se događa. Kad je rekao da njegov otac ponovno tuče majku, nije čekala. Ušla je u kuću i zatekla scenu nasilja. Bez oklijevanja, fizički je zaustavila svekra – udarala ga dok nije odustao, dok nije pobjegao iz kuće.
Otišao je pravo njenom mužu i rekao: “Ona me skoro ubila!” Na to je dobio odgovor koji ju je zauvijek zaštitio:
„To je moja žena. Rekao sam vam da se s njom ne šalite.”
Ovaj čin nije bio usamljen. Sukobi su se nizali, ali Šahza nikada nije popuštala. U jednoj prilici, dok je pripremala obrok za dvanaestoro ljudi, među kojima su bila i djeca iz prethodnih brakova članova porodice, svekar je ponovno pokušao da je ponizi i povrijedi. Zamolila je za strpljenje dok završi još jedan burek – ali umjesto odgovora, dobila je udarac, vrijeđanje i optužbu da se “kinđuri”.
Tog trenutka, ponovno se suprotstavila – snažno, bez zadrške. Prebila ga je i izbacila kroz prozor. Svekrva je potrčala, a Šahza joj je rekla jasno i bez straha:
“Ako me još jednom dotakne, neće preživjeti.”
Iako je priča puna sukoba, Šahza ne djeluje iz zlobe. Ističe da ne voli psovke, ne koristi ružne riječi, i ne provocira. Ali kada vidi nepravdu, pogotovo prema ženama, ne može šutjeti. Život ju je natjerao da bude jaka. Iza svake njene reakcije stoji duboki osjećaj za pravdu, a ne bijes.
“Nisam tražila sukobe. Branila sam se. I druge.”
Nakon svega, kada bi neko pogledao njih dvoje danas, ne bi mogao naslutiti kroz šta su prošli. Danas, nakon 42 godine zajedničkog života, Šahza za svog muža govori s nježnošću:
“Volim ga. Ne dam ga. I neću da mi ga iko dira.”
Nije bajka. To je priča o ženi koja se borila – ne da bude voljena, već da bude poštovana. Kroz godine je ljubav došla, ali ne iz romantičnih gesti. Došla je kroz zajednički život, djecu, borbu i razumijevanje. Kad je trebalo stati uz nju, on je stao. Kad je trebalo štititi, ona je štitila sve – uključujući njega.
Šahzin život je podsjetnik da ljubav ne mora početi kao bajka da bi završila kao priča o odanosti. Njena životna priča nije udžbenička definicija ženstvenosti – ali jeste ogledalo hrabrosti, dostojanstva i borbe za jednakost u svetu koji je često znao zaboraviti šta znači biti žena sa stavom.
U njenim riječima nema potrebe za opravdanjem. Ona ne traži da je iko razumije, niti da je iko odobri.
“Nisam tražila dozvolu da budem svoja. Samo nisam dala da me gaze.”
