Natali Suleman koja je poznatija kao Oktomama je postala jako poznata kada je rodila još davne 2009. godine prve osmorke. Tada je uspjela da se nađe u samom centru medijske pažnje, a redovno se pojavljivala na raznim emisija kao i u časopisima.
Iako se njen život dugo vremena nalazio pod okom javnosti, priča Natali Suleman daleko je složenija i dublja nego što su to tabloidi prikazivali. Njeno ime postalo je poznato širom svijeta kada je 2009. godine rodila osmorke, začete putem vantjelesne oplodnje. Javnost je ubrzo saznala da to nije njeno prvo iskustvo s medicinski potpomognutom oplodnjom – već je imala šestoro djece, također začetih istim putem. Ono što je dodatno šokiralo mnoge bila je činjenica da je u trenutku rođenja osmorki bila nezaposlena, bez partnera i da je živjela sa svojim roditeljima.
Suočena sa izazovima izdržavanja tolike porodice, Natali je prihvatala različite angažmane – od intervjua, fotografisanja za tabloide, pa čak i jednog filma za odrasle. Priznala je da je tada djelovala pod velikim pritiskom, pokušavajući da odgovori na očekivanja javnosti i ulogu koju joj je društvo nametnulo. Ipak, 2013. godine odlučila je da napusti javnu scenu, odbaci pseudonim “Nađa”, koji je tada koristila, i posveti se isključivo majčinstvu.
Godinama kasnije, Natali je odlučila da svoju verziju događaja ispriča kroz dokumentarnu seriju i autobiografski film pod nazivom “Ispovesti Oktomame”. Cilj joj nije bio opravdavanje, već pojašnjenje. Ističe da nije karikatura koju su stvorili mediji, već majka, osoba sa svojim borbama, nadama i greškama. Njen narativ je, kako kaže, priča o opstanku, snazi i ljubavi.
Odrasla kao jedinica, Natali je imala komplikovan odnos s roditeljima – bila je veoma vezana za oca, koji je radio kao vojni prevodilac i kuvar, dok je s majkom imala hladan i distanciran odnos. Već od ranog djetinjstva osjećala je snažnu potrebu za velikom porodicom, ne samo da bi popunila prazninu usamljenosti, već i da bi stvorila okruženje drugačije od onoga u kojem je odrasla – sigurno, stabilno i predvidivo.
Diplomirala je dječje i adolescentno ponašanje, te započela master studije, a bila je, kako sama kaže, stidljiva i bez većeg interesa za ljubavne veze. Na nagovor porodice, kratko je bila u braku, ali je ubrzo shvatila da to nije njen životni put. Identifikuje se kao aseksualna i vjeruje da je njena životna svrha majčinstvo.
- Zbog endometrioze, koja je mogla ugroziti njenu sposobnost začeća, obratila se ljekaru dr Majklu Kamravi, koji je pristao da joj pomogne. Za prvi ciklus vantjelesne oplodnje koristila je spermu platonskog prijatelja, iako su medicinske smjernice preporučivale najviše dva embriona, Kamrava je ugradio šest, što je rezultiralo rođenjem šestoro djece: Elija, Amera, Džošu, Ejdena, te blizanaca Kalisa i Kejleba.
Iako su sve trudnoće bile uspješne, bile su i izuzetno skupe. Natali tvrdi da je sve sama finansirala, štedeći više od 100.000 dolara, radeći preko 70 sati sedmično, i koristeći nasljedstvo koje je dobila. “Umjesto da kupim kuću, ja sam kupila oplodnje,” izjavila je.
Kada je 2008. poželjela još jedno dijete, iskoristila je posljednju ušteđevinu za novu oplodnju. Dr Kamrava joj je tada ugradio čak dvanaest embriona, a 26. januara 2009. rodila je osam zdravih beba – od kojih jedno nije bilo ni uočeno do samog porođaja.
Usledila je medijska pompa – natpisi, intervjui, osude, pa čak i prijetnje smrću. Natali se suočavala sa lavinom komentara dok je istovremeno pokušavala da odgaja četrnaestoro djece. U početku su joj pomagali roditelji, a kasnije su tu bile i povremene dadilje. Njena kćerka Amera, tada šestogodišnjakinja, kasnije je izjavila da je sve bilo zbunjujuće i haotično, posebno za dijete.
Danas je njihova svakodnevica organizovanija. Starija djeca pomažu u brizi o mlađima, dok je Natali i dalje centralna figura – majka, vodilja i podrška. Nedavno je postala i baka, jer je njen najstariji sin dobio dijete.
- Živi povučeno, fokusirana na obrazovanje i emocionalni razvoj svoje djece. Iako priznaje da je broj djece možda bio preveliki zalogaj, ne izražava žaljenje zbog svojih odluka. Njena priča danas više nije senzacionalistička anegdota, već podsjetnik na složenost ljudskih izbora i snagu volje da se izdrži uprkos svemu.
U svijetu brzih osuda i površnih sudova, Nataliina priča ostaje primjer ustrajnosti, složene borbe između javnog pritiska i lične istine, te podsjeća da se iza svake medijske slike nalazi živa sudbina – sa svojim ranama, izborima i hrabrošću.
