Za Žarka Lauševića možemo reći da je jedan od omiljenijih glumaca bivše Jugoslavije. Glumio je u raznim filmovima i serijama i uvijek briljirao u svim ulogama. Danas ćemo pričati o njegovoj borbi sa opakom bolešću.
Život Žarka Lauševića bio je ispunjen dubokim slojevima tragedije, umjetnosti i borbe s prolaznošću. Njegove posljednje dane, puni emocija i unutarnjih previranja, detaljno je opisao Boris Jakić u knjizi Lauš, otkrivajući borbu između nade i stvarnosti, između prihvaćanja i otpora prema smrti. Iako je bio svjestan teškog zdravstvenog stanja, Laušević je i dalje ostajao vjeran svojoj unutarnjoj snazi i umjetničkom pozivu.
- Kao omiljeni glumac Balkana, Žarko nije bio stranac velikim borbama. Njegova borba s bolešću bila je i fizička i duhovna. Kada je 2023. godine napisao svoj testament, vjerovao je da još ima vremena. No i tada je jasno izrazio želju da njegov kraj bude dostojanstveno obilježen. Smatrao je da ga smrt ne smije iznenaditi, jer je još ranije, nakon što je izgubio blisku prijateljicu u tragediji u Podgorici, postao svjestan koliko je ljudski život krhak i prolazan.
Unatoč pogoršanju zdravlja, Žarko se trudio da zadrži male svakodnevne navike koje su mu donosile radost. Iako su mu liječnici savjetovali prestanak pušenja, odlučio se za elektronske cigarete, vjerujući da mu one omogućuju da sačuva iluziju normalnog života. Tražio je ravnotežu između terapija i snimanja, pokušavajući ostati aktivan i u najtežim trenucima, oslanjajući se na svoj duh, volju i umjetnost.
Jedan od najvećih izazova bio je izbor između operacije i alternativnog pristupa liječenju. Biopsije su pokazale nejasne rezultate, pa se nije moglo sa sigurnošću tvrditi radi li se o tumoru ili nekoj upali. Dok su liječnici preporučivali operaciju, Žarko je vjerovao da su prirodni putevi ozdravljenja učinkovitiji. Poklonio je knjigu svom liječniku u kojoj se govori o alternativnim metodama liječenja raka, izražavajući duboko povjerenje u snagu duha, ishranu i promjenu životnog stila.
- Uprkos savjetima da ne odlaže liječenje, nastavio je raditi. Snimao je film Vreme smrti, vjerujući da umjetnost liječi. Čak i kada je bio smješten u bolnici na Bežanijskoj kosi, nije prestajao da piše, razmišlja i sanja o budućim ulogama. Njegova vjera u oporavak i smisao stvaralaštva bila je nezaustavljiva. Nije dopuštao da bolest preuzme kontrolu nad njegovim identitetom.
Njegov testament nije bio samo pravni dokument, već i duhovna poruka – poziv na život pun smisla, čak i pred sam kraj. Njegov odnos prema smrti bio je duboko prožet smirenjem i dostojanstvom, bez dramatike, ali sa snažnim podsjetnikom koliko vrijedi živjeti punim srcem, bez obzira na okolnosti.
Žarkov život obilježen je i tragedijom iz 1993. godine, kada je u samoobrani usmrtio dva mladića, Dragora Pejovića i Radovana Vučinića. Tada je, braneći sebe i svog brata, pucao, vjerujući da su u opasnosti. Taj događaj izazvao je veliku medijsku pažnju i dugotrajne pravne procese. Osuđen je za prekoračenje nužne obrane i proveo više godina u zatvorima u Požarevcu i Spužu.
- Nakon što mu je kazna smanjena, pušten je 1998. godine. No, život mu ni tada nije bio lak. Emigrirao je u Sjedinjene Američke Države, gdje je živio povučeno, u stalnom strahu od krvne osvete. U rodnu Crnu Goru vratio se 2001. godine, nakon što su pravne odluke ponovno razmatrane i preinačene.
I pored svega što je proživio – zatvora, emigracije, bolesti – Žarko Laušević nikada nije izgubio vjeru u ljude, u život i u umjetnost. Bio je ranjiv, ali ne i slomljen. Ispunjen nesavršenostima koje su ga činile stvarnim i bliskim, ostao je vjeran sebi do posljednjeg trenutka. Njegova priča nije samo priča o glumcu, već o čovjeku koji je usprkos svemu izabrao da vjeruje.
Danas, njegova ostavština živi ne samo u filmovima i knjigama, već u srcima onih koji znaju što znači boriti se, padati i ponovno ustajati. On je dokaz da ni najmračniji trenuci ne mogu ugasiti svjetlost koju čovjek nosi u sebi kada voli ono što radi i vjeruje u smisao svakog dana.
