Danas ćemo pisati o priči koja se ne čuje svaki dan a u pitanju je jedna žena čije je tijelo izgledalo nježno, ali je izdržala ono što mnogi nisu mogli niti bi mogli.
Elvira Jovanović, žena iz Berana, iskusila je na svojoj koži sve što život može donijeti – od zabranjene ljubavi do najdubljeg gubitka, ali i veličanstvene snage da se ide dalje. Iako su je mnogi pokušali sputati, ostala je pri uvjerenju da nema boli koja se ne može preživjeti, niti tuge poslije koje ne dolazi nastavak. Njezin put svjedoči da prava ljubav ne poznaje granice i da je čak i smrt ne može ugasiti.
Imala je samo 18 godina kada je napustila svoj rodni grad i sve što je dotad poznavala kako bi započela novi život u Majdanpeku, sa čovjekom druge vjere – Slobodanom. Njihova ljubavna priča počela je gotovo kao iz filma. Na ljetovanju u Baru, nakon pobjede na izboru za Miss plaže, upoznala je zelenookog mladića koji ju je odmah osvojio. Bilo je to ono prepoznavanje koje se dogodi samo jednom u životu – pogled koji otkrije sudbinu. Sljedeći dan ponovno su se sreli i Slobodan je zatražio njezin broj telefona. Ta, naizgled mala gesta, bila je početak veze koja će obilježiti njezin život.
- Za Elviru, koja je odrasla u strogoj muslimanskoj obitelji, odnos sa Slobodanom bio je u početku pun prepreka. Njen otac nije odobravao vezu, no Slobodanova upornost i srčanost uspjele su osvojiti sve otporne zidove. Kada je prvi put došao u Berane da je posjeti, Elvira je bila spremna ostaviti sve iza sebe. Preselila se u Majdanpek u kolovozu 1994. godine, vođena isključivo ljubavlju.
Kroz godine, njihova je veza cvjetala. Rodili su sina Denisa, a zatim i Veselina. Slobodan je gajio želju da dobiju i treće dijete, djevojčicu. Elvira je ostala trudna 2007. godine, ali samo nekoliko dana nakon što je potvrdila trudnoću, desila se tragedija. Slobodan, koji je bio zdrav, uspješan, profesor, sportski sudac, gradonačelnik i humanitarac, otišao je na trening i nikada se nije vratio. Srce mu je stalo iznenada, bez upozorenja.
Elvira je tada bila trudna i imala dvoje male djece. Vijest o njegovoj smrti zatekla ju je poput udara. Otišla je na stadion gdje je ležalo njegovo tijelo, i dok joj je doktor tiho kimnuo glavom, izustila je: “Pa, doktore, je li mrtav?” Taj trenutak ostao joj je zauvijek urezan u sjećanje. Samo nekoliko sati kasnije morala je reći djeci da njihov tata više nije živ. Denis, tada desetogodišnjak, tiho je upitao: “Tata je mrtav?”, otvarajući vrata boli koju nijedno dijete ne bi trebalo proživjeti.
Elvira, iako slomljena, nastavila je dalje. Nosila je svoju tugu dostojanstveno, a devet mjeseci kasnije rodila je kćer 13. studenog. Kada ju je prvi put pogledala, prepoznala je Slobodanovu radost i njegovu nedosanjanu želju. Denis je predložio da bebu nazovu po ocu – i tako je mala Slobodanka došla na svijet kao simbol ljubavi koja nadživljava smrt.
Kroz sve godine koje su uslijedile, Elvira se posvetila djeci. Nikada se nije ponovno udavala. U svom domu njeguje i muslimanske i kršćanske običaje, vjerujući da je zajedništvo važnije od razlika. Njezina djeca danas su njezin najveći ponos. Denis je postao međunarodno priznati model, Vesela radi kao junior menadžer, a Slobodanka je srednjoškolka u Beogradu.
- Tuga nikad ne nestaje u potpunosti. Ponekad, baš četvrtkom – danom kada je Slobodan preminuo – Elvira osjeti težinu gubitka snažnije nego inače. Ipak, u toj boli ostao je tračak nade – Hazim, mali nećak koji je svojim prisustvom vratio osmijehe na njihova lica. Tetka Mirsada, bliska Elviri, često govori o njenoj snazi, ljubavi i posvećenosti. Elvira je postala simbol žene koja je znala voljeti, izgubiti, i opet voljeti kroz djecu, kroz običaje, kroz svakodnevni život.
Ova priča dokazuje da i kada život bude okrutan, ljubav ne umire. Ona mijenja oblik, ali ostaje živa – u očima djece, u pričama koje prepričavamo i u vjeri da poslije svake tame dolazi novo svjetlo.
