Sinan Sakić e svima nama jao dobro poznat pjevač koji nas je nažalost napustio usljed teške bolesti. Njegova godišnjica se obilježava prvog juna, a njegova kćerka iznova preživljava istu bol.
Đulkica često piše o svom ocu, govoreći ne samo o ljubavi između roditelja i djeteta, već o dubokoj duhovnoj vezi koja ih je povezivala. Za nju, on nije bio samo otac – bio je oslonac, učitelj, vodič kroz život. Njegova smrt ostavila je prazninu koju vrijeme ne uspijeva ispuniti. I dan danas, kako kaže, svaki dan bez njega donosi tišinu ispunjenu teškom emocijom. Bol nije nestala, već je postala dio svakodnevice, prisutna u svemu što radi.
Prisjećajući se posljednjih trenutaka, Đulkica je podijelila jednu misao koja odzvanja tišinom tuge i nemoći. Rekla je da je držala njegovu ruku kao da ga tako može zadržati, ali je ruka ostala prazna, a duša prepuna svega što više nikada neće biti. Te riječi ne govore samo o gubitku – one govore o nemogućnosti da se oprostimo od onih koji su nam oblikovali dušu. Njena bol pretočena je u stihove, misli, slike – u sve ono što čovjek stvara kad pokušava da premosti jaz između prisutnog i izgubljenog.
- Ali, gubitak koji nosi u sebi nije ograničen samo na porodičnu tugu. Ono što je dodatno pogađa jeste osjećaj zaborava. Oseća da su mnogi iz muzičkog svijeta, oni koji su svoje karijere gradili zahvaljujući Sinanovom glasu, danas tiho prešli preko njegovog imena. Smatra da su se pojedinci uspinjali preko njegovih emocija, kroz pjesme u koje je ulio dio sebe, a danas se ponašaju kao da ga nikada nisu znali. Za Đulkicu, to nije samo ravnodušnost – to je izdaja sjećanja.
Po njenom mišljenju, to nije pitanje sujete, već pravde. Njega nije potrebno pamtiti samo kroz pjesme. Njegove pjesme nisu bile samo note i riječi – one su bile život, borba, tuga i ljubav. Kaže da njegovo nasleđe ne može biti svedeno na tuđe izvođenje njegovih djela. Neki su ga zaboravili, ali ne zato što je njegova muzika zaboravljena, već zato što ih istina o njegovom značaju podsjeća da su mnogi od njih bili tek trenutni odraz njegove sjenke.
Govori i o gorčini prema onima koji danas koriste ono što im nije pripadalo, a pritom ne znaju da to “perje”, kako kaže, nije za svakoga. Ta metafora jasno ukazuje da je umjetnost rođena iz boli i iz istinskog dara, ne iz želje za popularnošću. Njen otac bio je upravo to – umjetnik koji je nosio emociju u svakoj riječi koju je izgovorio, u svakom tonu koji je otpjevao. Zato smatra da je njegova ostavština nešto što treba štititi, ne površno koristiti.
U njenim riječima vidi se i svijest o odgovornosti – ne samo kao kćerke, već i kao čuvarice jednog značajnog kulturnog nasleđa. Ne traži sažaljenje, niti očekuje divljenje. Želi da ljudi razumiju ko je bio Sinan Sakić, ne da ga slušaju mehanički, već da osjete poruku koju je nosio. Njegove pjesme bile su više od muzike – bile su glas naroda, onih koji nisu imali drugog načina da izraze svoju bol i nadu.
- Na kraju, izgovara jednostavne riječi: “Ali mi znamo. I on je znao.” U toj rečenici krije se sve – ponos, tiha snaga, vjernost. To je njen odgovor svima koji su zaboravili, onima koji šute i onima koji nisu imali snage da kažu “hvala”. Đulkica ne traži pažnju – traži poštovanje, ne traži nostalgiju, već istinsko priznanje vrijednosti koje je njen otac ostavio iza sebe.
U vremenu koje brzo zaboravlja, ona nas podsjeća da je zaborav najtiša i najteža kazna. Umjetnici ne umiru kada ih nema – umiru kada ih prestanemo pominjati, kada ih zanemarimo, kada iz njih crpimo ono što nam treba, a zaboravimo ih kao ljude. U njenoj tišini čuje se najglasnija poruka – da umjetnost traje samo ako je nosimo u sebi, a sjećanje ima snagu samo ako je iskreno.
Kroz sve što govori i radi, Đulkica se trudi da njegovo ime ostane prisutno, ne kroz fraze, već kroz osjećaj, kroz istinu. U njenim riječima odzvanja svijest da vrijednost ne umire, sve dok ima onih koji se sjećaju iz ljubavi, a ne iz koristi.
