U većini slučajeva postoji jedinstvena veza između majke i sinova, kao i između očeva i kćerki. Danas ćemo pisati o sedam razloga zbog kojih sin ne poštuje svoju majku, a o čemu se radi pročitajte u nastavku.
Mnoge se majke, posebno dok njihovi sinovi ulaze u adolescenciju ili odraslu dob, suočavaju s bolnim pitanjem: Zašto moj sin pokazuje nepoštovanje? Zašto se povlači, kritizira, distancira ili čak ignorira moju prisutnost? Iako je prirodna reakcija tražiti odgovor u površinskom ponašanju ili u nedostatku odgoja, psihoanalitičar Sigmund Freud ukazivao je na to da korijeni takvih odnosa leže dublje – u nesvjesnim slojevima ličnosti, formiranim još u ranom djetinjstvu.
Freud je smatrao da mnogi naši obrasci ponašanja nisu racionalno vođeni, već nastaju kao odgovor na unutarnje konflikte, emocije i sjećanja koja su potisnuta ili neraščišćena. Kada sin pokazuje distancu prema majci, ne mora nužno značiti da je manje voli – već da se unutar njega odvijaju procesi emocionalne nezrelosti, samopotvrđivanja ili potisnutih konflikata.
- Jedan od ključnih uzroka može biti nesvjesna potreba za autonomijom. U ranom djetinjstvu, majka je centar dječakovog svijeta – izvor sigurnosti, nježnosti i brige. No kako dijete sazrijeva, prirodna potreba za samostalnošću može prerasti u borbu. Povlačenje, ignoriranje ili čak oštre riječi prema majci često nisu znak nepoštovanja, već pokušaj da sin potvrdi sebe kao nezavisnu osobu. Umjesto da to doživi kao odbacivanje, majka može reći: “Poštujem tvoju potrebu da budeš svoj. Tu sam ako ti ikad zatrebam.”
Još jedan složen uzrok leži u takozvanom edipalnom sukobu. Prema Freudu, dječaci u djetinjstvu razvijaju snažnu emocionalnu privrženost prema majci, ali i natjecateljski odnos s ocem. Ako taj unutarnji konflikt ostane nerazriješen, može se nastaviti kroz suptilne oblike ljutnje ili odbojnosti. Hladnoća u odraslom odnosu sa majkom može biti rezultat neizgovorenih emocija iz prošlosti. Otvoreni razgovori poput: “Koji su ti trenuci iz djetinjstva ostali u pamćenju?” mogu pomoći u otkrivanju tih slojeva.
Nerijetko sinovi, suočeni s vlastitim neuspjesima, traže vanjske krivce, a majke su često prvi na meti. Umjesto introspekcije, sin može nesvjesno prenijeti krivnju riječima poput: “Da si me bolje usmjerila, bilo bi drugačije.” U takvim trenucima umjesto obrane, preporučuje se blagi pristup: “Vidim da ti je teško. Možemo li zajedno sagledati što te muči?”
Jedan od rjeđih, ali značajnih uzroka može biti podsvjesna zavist prema majčinoj emocionalnoj snazi. Ako je majka bila stup porodice, a sin se osjeća izgubljeno, može je doživjeti kao nedostižno mjerilo stabilnosti, što rađa unutarnju frustraciju. Umjesto da joj se približi, sin može reagirati omalovažavanjem. Majčina reakcija može biti: “Znam da nije uvijek lako. Cijenim tvoj trud i primjećujem tvoja postignuća.” Takva priznanja često umanjuju otpor i približavaju.
Važno je i razumjeti ulogu modela ponašanja koje dijete vidi u djetinjstvu. Ako je otac ili druga važna figura pokazivala nepoštovanje prema majci, sin to može nesvjesno internalizirati. Ono što je gledao kao normalno u formativnim godinama, sada ponavlja bez dublje svijesti. Umjesto optuživanja, majka može postavljati pitanja o njegovim vrijednostima i stavovima: “Kako ti zamišljaš poštovanje među partnerima?”
Neki sinovi nose sa sobom potisnutu emocionalnu bol iz djetinjstva – osjećaje tuge, srama, ili straha koje nisu imali priliku izražavati. Ako je emocionalna ekspresija bila obeshrabrivana, sada te emocije izlaze kao ravnodušnost, sarkazam ili distanca. Stvaranje prostora za izražavanje, bez osude, može biti ključ: “Možeš podijeliti što osjećaš kad budeš spreman. Tvoje emocije su važne.”
- Na kraju, u mnogim kulturama muškarci su učeni da ranjivost izjednačavaju sa slabošću. Sin se može povući kako bi sačuvao sliku “jakog muškarca”, pogotovo ako osjeća da će ga emocionalna bliskost s majkom učiniti “mekim”. Majka tada može biti uzor iskrenosti, dijeleći vlastita iskustva: “I ja sam imala trenutke slabosti. Nisu me učinili slabijom – samo ljudskom.”
Svi ovi obrasci ponašanja nisu znak da ljubavi nema. Oni su često pokazatelji da ljubav postoji, ali da je skrivena iza unutarnjih borbi, neizgovorenih rana i društvenih očekivanja. Pristupom koji uključuje strpljenje, razumijevanje i emocionalnu prisutnost, majka može ostati stabilna luka, čak i kada sin odluči otploviti daleko – jer zna da će se, kad god bude spreman, moći vratiti.
