Danas vam donosimo jednu zanimljivu priču koja nam stiže iz Italije. Naime, u pitanju je tema iz rubrike crna hronika, a o čemu se zapravo radi možete da pročitate u nastavku.
U ljeto 2024. godine, duboko u zabačenoj italijanskoj provaliji, pronađeno je tijelo tridesetdvogodišnje Marte Marije Ohrisko, žene porijeklom iz Ukrajine. Živjela je povučeno, gotovo neprimjetno, u skromnoj kamp-prikolici parkiranoj na samoj ivici litice. Njen život, nevidljiv za većinu, odvijao se daleko od gradova i ljudi, podalje od pogleda, u tišini koja je skrivala ozbiljnu tragediju. Dijelila je to osamljeno postojanje sa Ilijom Batrakovim, četrdesetjednogodišnjim državljaninom Rusije. Naizgled, vodili su jednostavan, alternativan život u prirodi. Međutim, iza te slike krila se dublja i mnogo mračnija istina.
U početku se činilo da se dogodila nesreća. Ilija je tvrdio da je Marta pala slučajno, da je izgubila ravnotežu i da on nije stigao da joj pomogne. Njegove riječi su isprva uzete u obzir, ali njegovo ponašanje i emotivni nastup izazvali su nelagodu kod istražitelja. Bio je zbunjen, ali ne potresen. Njegove reakcije su bile neusklađene sa situacijom, a iskazi kontradiktorni. Ono što je djelovalo kao slučajna tragedija počelo je dobijati drugačiji ton.
- Ključni preokret desio se ubrzo. Pregledom njegovih telefonskih komunikacija otkrivene su poruke koje je Marta slala neposredno prije smrti. U jednoj od njih navela je: “Pala sam… Izvini… Pomozi mi da ustanem… Ovo je poziv u pomoć.” Te riječi jasno su ukazivale na to da je bila povrijeđena i u panici. Međutim, umjesto da joj pomogne, Ilija je ignorisao poruke satima. Istraga je kasnije otkrila da se ipak spustio do nje, ali ne kako bi je spasio. Umjesto toga, dodatno ju je povrijedio – udario ju je i zadavio, ostavljajući je bez pomoći u provaliji.
Najvažniji dokaz koji je razotkrio šta se zapravo dogodilo bila je obdukcija. Ljekari su pronašli zemlju i biljni materijal u Martininim disajnim putevima, što je nedvosmisleno dokazalo da je bila živa nakon pada. To je bio ključni trenutak kada se slučaj okrenuo u pravcu teškog ubistva. Njena smrt nije bila trenutna, niti neizbježna. Imala je šansu da preživi – ali joj je bila uskraćena.
Kako je istraga odmicala, otkriveni su još potresniji detalji iz njihovog zajedničkog života. Njihova svakodnevica nije bila mirna izolacija, već prostor ispunjen zlostavljanjem. Marta je godinama trpjela fizičko i psihičko nasilje. Ilija je nad njom sprovodio sistematsku torturu – tukao ju je, spaljivao odjeću, gasio cigarete na njenoj koži, uskraćivao joj svaki kontakt sa spoljnim svijetom, pa čak i s njenom porodicom. Medicinski nalazi potvrđuju da je više puta zatražila pomoć zbog povreda, ali nikada nije pokrenula pravni proces protiv partnera. Vjerovala je, kao što to čine mnoge žrtve, da će on vremenom prestati, da je alkohol uzrok, da je moguće popraviti stvari.
Nažalost, ta vjera u promjenu postala je smrtonosna zabluda. Marta je, zarobljena između nade i straha, ostala u vezi koja ju je na kraju koštala života. Umjesto da nađe spas, naišla je na zid nasilja, a institucije, susjedi i sistem ostali su nijemi svjedoci njenog pada.
Devet mjeseci nakon početka istrage, uz brojne dokaze, vještačenja i svjedočenja, Ilija Batrakov je zvanično optužen za teško ubistvo. Sudski proces je još u toku, ali tužilaštvo tvrdi da količina materijalnih i forenzičkih dokaza praktično isključuje mogućnost oslobađajuće presude. Suđenje nije samo borba za pravdu za Martu, već i simbol šireg problema – kako reagovati na nasilje koje se odvija daleko od očiju javnosti.
Martina smrt otvorila je brojna pitanja. Komšije su kasnije govorile o neobičnim zvucima iz prikolice, o njenim povremenim, zbunjenim i povučenim izlascima u selo. Svi su nešto naslućivali, ali niko nije rekao ništa. Ta tišina sada ima gorak prizvuk. Mnogi se pitaju – šta bi bilo da je neko reagovao?
- Nakon što je slučaj postao poznat, brojni aktivisti su pokrenuli kampanje pod Martininim imenom. Traže efikasnije mehanizme zaštite žrtava, naročito onih koje žive u izolaciji, daleko od institucija. Njena priča više nije samo lična tragedija, već upozorenje. Jer ako već nije mogla biti spašena, možda njena priča može biti razlog da se spasi neka druga žena, neka druga Marta.
U svijetu u kojem žene i dalje umiru od ruke onih koje vole, ova priča mora ostati zapamćena – kao opomena, ali i kao poziv da nijedan znak nasilja više ne bude ignorisan.
