U današnjem članku ćemo pisati o dvije teme. Prva se odnosi na jedan zanimljivi vic- O kojem vicu je riječ možete da pročitate u nastavku.
Na jednom od najvažnijih događaja u automobilskoj industriji – prestižnoj izložbi u Njemačkoj – dogodilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti. Među mnoštvom izlagača, luksuznih vozila i poslovnih ljudi iz svih krajeva svijeta, posebno se istakao Sakib, mladi prodavač s nevjerovatnim šarmom i vještinama koje su brzo privukle pažnju.
- U moru konkurencije, Sakib je bez imalo napora uspio prodati deset automobila delegaciji iz Japana. Ono što je sve ostavilo bez riječi nije bio samo broj prodanih vozila, već način na koji je to učinio – s takvom spontanošću, sigurnošću i razumijevanjem kulturnih razlika, da su i iskusni trgovci ostali zadivljeni. Njegovo znanje jezika, osjećaj za komunikaciju i vješto građenje povjerenja činili su ga magnetom za klijente koji su u njemu prepoznavali više od običnog prodavača. Bio je to trenutak u kojem je postalo jasno da se ne radi samo o prodaji – radi se o izgradnji odnosa.
Ali pravi šok tek je uslijedio. Sljedećeg dana, dok su se još prepričavali jučerašnji uspjesi, grupa bogatih arapskih biznismena pristupila je Sakibu s neobičnim prijedlogom. Nisu došli da kupe automobile – došli su da mu ih poklone. Petnaest luksuznih vozila, ne kao komercijalna transakcija, već kao izraz zahvalnosti, poštovanja i divljenja prema njegovoj profesionalnosti, karakteru i odnosu prema poslu. Takve geste su rijetke, čak i u svijetu gdje se bogatstvo mjeri ciframa s mnogo nula.
Sve to pratio je i Sakibov šef, čovjek koji nije znao kako da objasni što se događa pred njegovim očima. Gledao je mladića koji bez agresivne prodaje i bez uobičajenih taktika uspijeva ono o čemu većina može samo sanjati. No, kako nije bio spreman prihvatiti da su harizma i iskrenost dovoljni za takav uspjeh, odlučio je da ga direktno pita: „Kako, zaboga, uspijevaš prodavati automobile ovako neobično?“ Sakib je, sa svojim prepoznatljivim osmijehom, bez zadrške odgovorio: „To je stvar veza i povjerenja. Ljudi me znaju. Čak i Papa zna ko sam ja.“
Izjava je izazvala nevjericu. Mislio je da je to šala, još jedan od Sakibovih trikova da fascinira ljude. Ipak, kada je mladi prodavač predložio okladu od 10.000 eura da će šefu lično pokazati svoj odnos s Papom, ovaj je, i dalje sumnjičav, pristao. Radoznao da otkrije istinu, zajedno sa Sakibom se zaputio ka Rimu, vjerujući da je pred njim samo još jedna anegdota koja će se brzo razotkriti.
No, ono što je doživio na trgu Svetog Petra nije mogao ni zamisliti. Pred hiljadama okupljenih ljudi, dok je svjetina s oduševljenjem gledala prema poznatom balkonu, Pojavili su se Sakib i njegov otac – rame uz rame s Papom, mašući okupljenima. Šef je zanijemio. Oduševljenje je brzo zamijenio šok, i pred tolikim svjedocima, srušio se na tlo. Sakib je odmah reagirao, polio ga vodom, pokušavajući da ga osvijesti.
U tom haosu, jedan zbunjeni prolaznik se nagnuo nad njega i tiho upitao: „Izvinite, ali ko je onaj čovjek pored Sakiba?“ To pitanje je bilo poput udarca. Nije se više radilo samo o vezi s Papom, već o tome što su ljudi sada pitali – ne ko je Papa, nego ko je zapravo Sakib.
- Ova nevjerovatna situacija postala je priča koja se prepričavala još dugo nakon događaja. Ispod površine spektakla, krila se suština svega što je Sakib predstavljao – autentičnost, samopouzdanje, sposobnost da osvoji ljude bez nametanja. Nije bio samo trgovac. Bio je čovjek koji je razumio svijet odnosa, komunikacije i međusobnog poštovanja. Njegov uspjeh nije bio slučajnost, nego rezultat iskrene povezanosti s ljudima i sposobnosti da u svakome probudi osjećaj važnosti.
I tako je, iz jednog običnog dana na izložbi, iznikla legenda o čovjeku kojeg – navodno – čak i Papa zna po imenu.
