Za patrijarha Pavla se često govori da je najmudrija duhovna ličnost u srpskom narodu, te je on ostavio veliko duhodno naslježe uz tajne poruke koje odjekuju i dalje u srcima nebrojnih pojedinaca
Njegove riječi, iako često izgovorene mirno i bez uzvišenog tona, bile su duboko prožete ljubavlju, razboritošću i moralnom postojanošću. U vremenu koje je obilježeno sve češćim podjelama, egoizmom i gubitkom međuljudske povezanosti, njegov glas je predstavljao orijentir koji poziva na mir, razumijevanje i duhovno uzdizanje. Za njega, pojam obitelji nije bio ograničen samo na krvne veze, već je predstavljao duhovno središte u kojem se izgrađuje osoba, gdje se oblikuju temelji koji kasnije čine okosnicu svakog zdravog društva.
Bio je uvjeren da se temeljne vrijednosti poput čovječnosti, empatije i duhovne snage rađaju i razvijaju upravo unutar doma ispunjenog pažnjom, poštovanjem i nježnošću. U obiteljskom okruženju dijete prvi put dolazi u kontakt s onim što znači voljeti, opraštati, radovati se tuđoj sreći, kao i s pojmovima odgovornosti i istinske ljudskosti. Upravo zato je obitelj nazivao “prvom školom života”, naglašavajući njezinu presudnu ulogu u oblikovanju karaktera. Smatrao je da bez ukorijenjenih vrlina u obiteljskom domu, pojedinac teško može dosegnuti unutrašnju ravnotežu i životno ispunjenje.
- Jedna od njegovih najčešće ponavljanih poruka bila je potreba za jedinstvom, osobito u razdobljima kada društvo puca po šavovima zbog neslaganja i konflikata. Isticao je da nikakva povrijeđenost, ponos ili trenutačna ljutnja ne smiju nadjačati vrijednosti mira, sloge i zajedništva. Za njega su prolazne stvari bile beznačajne u usporedbi s onim što ima vječni značaj: dušom, čestitošću i dobrim djelima. Govorio je: „Prihvatimo ljubav iskreno i prestanimo olako suditi.“ Ljubav nije gledao kao prolazni osjećaj, već kao nepokolebljivu snagu, temeljenu na nesebičnosti i postojanosti. Po njegovom uvjerenju, ona ne treba biti ograničena na obitelj, već se treba širiti kroz prijateljstva, zajednice, pa čak i u međunarodnim odnosima.
Ljubav je, prema njegovim riječima, način življenja. Ne kao osjećaj s krajem, već kao svakodnevna praksa u kojoj se daje bez iščekivanja da se nešto zauzvrat dobije. Često je govorio: „Prava ljubav ne traži nagradu“, pozivajući sve da dijele svoje emocije velikodušno, ali da ostanu skromni i realni u svojim očekivanjima. Bio je duboko uvjeren da na kraju uvijek pobjeđuju istina i dobrota, dok su zlo i laž samo kratkotrajne sjene. Upozoravao je da se ne može izgraditi ništa trajno na temeljima obmane, nepravde i pohlepe. Naglašavao je da istinske vrijednosti opstaju samo kada se živi u skladu sa svojom savješću i kad se svaki, pa i najmanji, dobročiniteljski čin čini iz iskrene namjere.
Posebno je upozoravao na opasnost taštine, smatrajući je tihim, ali djelotvornim otrovom koji potkopava odnose i narušava povjerenje među ljudima. Govorio je da taština stvara udaljenost među ljudima jer osoba koja je previše usmjerena na sebe gubi sposobnost da čuje, razumije i suosjeća. Ponavljao je da je taština prepreka ljubavi, te pozivao na njegovanje poniznosti, otvorenosti i spremnosti na kompromis. Toleranciju nije smatrao slabošću, nego izričajem duhovne zrelosti. Prema njemu, prava tolerancija zahtijeva mudrost, strpljenje i hrabrost da se saslušaju čak i oni pogledi koji su neugodni ili nespojivi s vlastitim mišljenjima.
- Smatrao je da raznolikost ne bi trebala biti prijetnja, već prilika za duhovni napredak. Često je isticao: „Različitost nije prepreka, nego prilika za osobni rast“, pozivajući sve da traže ono što ih povezuje, umjesto da se fokusiraju na razlike. U vremenu obilježenom ubrzanošću, površnošću i emocionalnom udaljenošću, njegova učenja ostaju živi podsjetnik na ono što je istinski važno: mir, ljubav, vjera i poštovanje.
U svakom njegovom govoru osjećala se iskrena briga da čovjek ne izgubi svoju suštinu pod teretom modernog svijeta. Često bi govorio: „Budimo ljudi, pa makar bili i Srbi“, ne kako bi umanjio nacionalni identitet, već da bi naglasio ljudskost kao zajedničku i univerzalnu vrijednost. Danas, njegova misao i dalje odjekuje kao duhovna snaga i orijentir. Podsjeća nas da vrijednost čovjeka ne leži u buci koju stvara, već u tišini u kojoj čini plemenita djela.
