Danas čemo pisati o Marijinoj životnoj priči, odnosno o putu koji ju je doveo do kćerkice Sanje. Priča o kojoj ćemo pisati je pokazatelj da ona nije nikada odustala i da je ostala dostojanstvena sa osmijehom na licu.
Marija Kilibarda, jedna od najprepoznatljivijih televizijskih ličnosti, danas ima 44 godine i ispunjena je u svojoj najvažnijoj ulozi – ulozi majke. Iako je javnosti poznata kao žena izuzetnog samopouzdanja i profesionalnog integriteta, malo ko je bio svjestan njene unutrašnje borbe i izazova koje je prolazila na putu ka majčinstvu.
Njena želja da postane majka prvi put je otvoreno isplivala u javnosti tokom jednog intervjua sa spisateljicom Vedranom Rudan. Razgovor, koji se odvijao u napetoj atmosferi, dotakao je temu majčinstva na neugodan i direktan način. Marija je tada priznala da je već od svoje 25. godine osjećala snažnu, gotovo fizičku potrebu da rodi dijete. Bila je ostvarena na profesionalnom i ličnom planu, ali majčinstvo je bilo to što joj je nedostajalo da se osjeti potpunom.
- Uprkos tome, susrela se s osudama. Rudanova, poznata po provokativnim stavovima, sugerisala je da žene poput Marije, koje imaju uspješne karijere, ne bi trebale “juriti” dijete. No, Marija je ostala pribrana, jasno izražavajući da njena želja za djetetom nije hir, već duboka unutrašnja potreba.
U godinama koje su uslijedile, Marija je prošla kroz brojne izazove. Iskreno je progovorila o iskustvu s neuspješnim pokušajima vantjelesne oplodnje, o danima ispunjenim nadom, razočaranjima i tišinom koju je birala umjesto javnih komentara. Prošla je kroz naporne hormonske terapije, emocionalne padove i fizičku iscrpljenost. Ipak, njen cilj je bio jasan – postati majka, bez obzira na cijenu.
Najveću težinu, kako kaže, nisu imali ni lijekovi ni procedure, već pitanja okoline – „Zašto nemaš dijete?“, „Na šta čekaš?“ Nije željela da je ljudi sažaljevaju, niti da je vide kao osobu koja ne može da rodi. Zato je ćutala. Bila je odlučna da se bori dostojanstveno, bez medijske buke. Htjela je da je ljudi vide onakvom kakva jeste – snažna, istrajna i nepokolebljiva.
U toj borbi nije bila sama. Imala je veliku podršku partnera Baneta, njegove porodice i svoje najbliže. Kada su prvi put otputovali u Solun na pokušaj vantjelesne oplodnje, desilo se ono čemu su se nadali – zatrudnjela je. S osmijehom kaže da je njihova kćerka „mala Grkinja“, rođena kao plod nade, ljubavi i istrajnosti u zemlji u kojoj su se prvi put osjetili kao tročlana porodica.
Međutim, put nije bio lak. Prisjećajući se drugog neuspjelog pokušaja, Marija priznaje da ju je to slomilo. Osjećala je da je to „to“, da će uspjeti, ali je dočekala još jedno razočaranje. Ipak, u tom teškom trenutku, ona i Bane pronašli su načine kako da prežive – bilo kroz tihe razgovore, putovanja ili jednostavne trenutke zajedništva. Učili su da tugu dijele, da je nose zajedno i da iz nje izađu jači.
Marija naglašava da žene koje se bore za majčinstvo često ne znaju koliku cijenu njihovo tijelo i psiha plaćaju. Sve te hormonalne oscilacije, stalna nadanja i srušene nade ostavljaju posljedice. No, uprkos svemu, nikada nije razmišljala o odustajanju. Vjerovala je da će se borba isplatiti.
- Kada je konačno saznala da nosi djevojčicu, ispunio ju je osjećaj tihe sreće. Ime „Senja“ predložila je Banetova sestra, i isprva ga nije prihvatila, činilo joj se previše krhkim. Međutim, jedno jutro probudila se s jasnim osjećajem da je to pravo ime. Danas, sa osmijehom priča o Senji – veselom, šarmantnom i radoznalom djetetu koje podsjeća na oca po izgledu, ali nosi njen duh.
Majčinstvo za Mariju nije samo titula – ono je bezgranična ljubav, predanost i snaga. Nosi svoju kćerku kad god poželi, ne brine ako je razmazi, pa čak i kroz šalu kaže da će, ako treba, riješiti i herniju. Jer sve što majka daje, daje srcem. Za nju, Senja je dokaz da se sve što vrijedi – čeka, gradi i iznova vjeruje.
