Seka iz Bijeljine danas živi tiho, daleko od pažnje, ali sa pričom koja nosi težinu jednog vremena i cijelog jednog mentaliteta. U svojoj sedmoj deceniji, bez djece i bez vlastitog doma, pomaže bratu na selu – čuva ovce, bere plodove, obrađuje zemlju. Iako joj zdravlje više nije saveznik, nije izgubila naviku da radi. Ta navika, kažu oni koji je poznaju, nikada je nije napustila. Jer za nju, rad nije bio samo obaveza – bio je način da preživi, da dokaže da vrijedi.
- Tokom života prošla je kroz tri braka, ali nikada nije postala majka. To što nije mogla roditi djecu, za nju nije bio samo lični gubitak, već i društvena presuda. U vrijeme i sredini u kojoj je odrasla, vrijednost žene mjerila se isključivo kroz materinstvo. Ako nemaš dijete – nemaš svrhu. Tako su drugi mislili. A ona je sve to morala osjetiti na svojoj koži.
Prvi brak trajao je tri godine. Živjeli su tada u Bijeljini. Muž ju je napustio kad je postalo jasno da ne može da mu rodi dijete. Nije bilo rasprave, nije bilo tuge s njegove strane – samo odlazak i poruka da nije ispunila ono što se od nje očekivalo. Taj trenutak je, kako kaže, bio prva lekcija o tome koliko žena može biti lako odbačena ako ne ispuni tu jednu društvenu funkciju.
Drugi brak bio je još bolniji. Udala se za mladića iz sela kod Zvornika, ali ubrzo nakon vjenčanja on je otišao na služenje vojnog roka. Vjerno ga je čekala, ali po povratku, nije se vratio njoj. Umjesto toga, otišao je kod komšinice s kojom je brzo dobio dijete. Taj brak je trajao samo devet dana. Njen bol, sram i razočaranje nikome nisu bili važni.
• Prvi brak – odbijena zbog neplodnosti
• Drugi brak – izdana i ostavljena bez riječi
• Treći brak – jedini u kojem se osjetila prihvaćenom
Treći put, mislila je, donosi mir. I jeste, nakratko. Njen posljednji suprug bio je drugačiji – topao, blag, neko ko je nije gledao kroz prizmu djece. Osjetila je da pripada. No ta sreća nije dugo trajala. Muž je poginuo, i ona je ostala sama, još jednom. Ali ovog puta, bez osjećaja krivice. Ostala je bez oslonca, ali ne i bez dostojanstva.
Danas živi u sobici koju joj je brat ustupio. Nema svoju zemlju, niti svoju stoku. No, svakodnevno radi – pomaže bratu, bere šljive, šampinjone, koprivu, sve što se može iskoristiti i sačuvati. Nema luksuza, ali ima naviku da ne traži mnogo. Njene riječi su jednostavne, ali iskrene. Najviše je boli što nikada nije imala dijete – ne zbog sebe, kaže, već zbog praznine koju ni rad ni godine nisu uspjeli ispuniti.
• Bere i prerađuje sve što priroda da
• Ne žali se, osim kada čuje kukanje bez truda
• Vjeruje da bi joj i jedno dijete promijenilo starost
Ne izražava gorčinu, samo tihu tugu. Ne traži sažaljenje, već razumijevanje. Kaže da je preživjela mnogo, i ponekad se pita kako je još živa. Snagu nalazi u radu, u rutini, u činjenici da može doprinijeti, iako više ništa ne pripada njoj. Nema penzije, nema nasljedstva, ali ima upornost da ostane čovjek i kada je društvo zaboravi.
Njena priča nije samo lična. Ona je glas mnogih žena koje su kroz decenije bile tiho odbacivane jer nisu bile “dovoljno žene” u očima zajednice. Žena koje su voljele, radile, borile se, ali ostale nevidljive jer nisu rodile. I koje su, zbog toga, izgubile pravo na ljubav, dom, sigurnost.
Seka ne traži pravdu – ona samo priča. Njena priča nije poziv na sažaljenje, već podsjetnik na nepravde koje se još uvijek prešutno trpe. Na potrebu da se žene vrednuju po tome ko su, a ne samo po tome šta mogu da daju. Jer ljubav nije uslovna. A dostojanstvo ne bi smjelo zavisiti od broja djece, već od broja dana koje si preživjela uzdignute glave.
