Danas ćemo pisati o ispovijesti jednog momka koji je doživio nezgodnu situaciju sa dekom koji ga je pratio do njegove kuće.
Još uvijek u meni živi uspomena na djetinjstvo ispunjeno sitnicama koje su tada izgledale obično, a danas znam da su bile dragocjene. Imao sam samo sedam godina kada sam počeo redovno posjećivati svog djeda. Njegov dom nije bio tek kuća – to je za mene bilo utočište ispunjeno tišinom, tihim melodijama i neodoljivim mirisom grožđanog soka koji mi je uvijek s ljubavlju pripremao.
Svaki susret počinjao je njegovim nježnim stiskom ruke. U tom stisku osjećala se toplina i pažnja kakvu samo on znao pružiti. Tada nisam mogao ni slutiti da ću se jednog dana sjećati upravo tih trenutaka s tolikom čežnjom. Taj sok od grožđa bio je za nas puno više od pića – postao je simbol posebne povezanosti koju smo dijelili, kao da je kroz svaki gutljaj slao neizgovorenu poruku ljubavi i sigurnosti.
-
Svaki naš susret bio je obilježen blagim dodirom njegovih ruku po mom licu.
-
Ponekad bi tiho pjevušio stare pjesme koje i danas u meni bude sjetu.
-
Govorio je malo, ali svaki njegov pogled – ili ono što sam tada mislio da je pogled – bio je ispunjen nježnošću.
Tek mnogo godina kasnije, kada sam odrastao i naučio gledati život ozbiljnijim očima, saznao sam istinu koja me zatekla i duboko potresla. Moj djed je bio slijep. Nesreća u njegovoj četrdeset i drugoj godini oduzela mu je vid i zauvijek promijenila njegov svijet. Ta spoznaja pogodila me poput munje. Odjednom su svi naši trenuci iz djetinjstva dobili potpuno drugačije značenje.
Shvatio sam da njegovo držanje za ruku, milovanje mog lica, nisu bili samo izrazi ljubavi i igre, kako sam tada mislio. To su bili njegovi načini da me „vidi”. Nikada nije mogao gledati moj osmijeh, ali je u mislima pokušavao stvoriti sliku mog izgleda, pamtiti obrise mog lica, doživljavati me srcem i dlanovima.
-
Dodir je bio njegov prozor u moj svijet.
-
Svaki put kada bi mi rukom prešao preko obraza, gradio je sliku mog rasta i mog postojanja.
-
Nije mogao vidjeti, ali me je osjećao dublje nego što sam tada znao.
Kada sam to shvatio, osjetio sam težinu gorčine i tuge. Poželio sam da sam ranije znao. Možda bih tada bio pažljiviji, možda bih više pomagao, možda bih više cijenio ono što smo imali. Ali djeca rijetko razumiju dubinu takvih stvari dok ih život ne nauči. Nedugo nakon tog saznanja, moj djed je preminuo. Ostavio je tišinu i prazninu koja se povremeno vraća kao val tuge i krivnje.
Danas, kad god ga se prisjetim, ne vidim samo svog djeda. Vidim čovjeka koji je unatoč svom hendikepu zračio snagom i ljubavlju bez granica. Njegova sljepoća nije bila prepreka da bude moj oslonac i moj tihi heroj. On je volio čisto i bez zadrške, iako nije mogao vidjeti svijet oko sebe.
Sjećanja na njega nisu izblijedjela s vremenom – naprotiv, postala su jasnija i dragocjenija.
-
Kad osjetim miris grožđanog soka, odmah ga se sjetim.
-
Kad začujem tiho pjevušenje, vrate mi se slike kako sjedi u staroj stolici i lagano klima glavom u ritmu melodije.
-
Kad nježno dotaknem lice svog djeteta, osjećam istu onu blagost koju je on meni pružao.
Njegov život i način na koji je volio naučili su me najveću lekciju – da je potrebno cijeniti male stvari, osmijehe, dodire, tišinu koja govori više od riječi. Naučio me da prava ljubav vidi i tamo gdje oči ne mogu.
Danas, kad gledam svoje dijete, osjećam kao da su djedove ruke još uvijek prisutne u mom životu, nevidljive ali snažne. Svaki trenutak s njim bio je dar koji tada nisam znao prepoznati, ali sada ga nosim duboko u sebi. Zauvijek.
