Kejti Dankan iz Gejtsburga brine već godinama o terminalno bolesnim pacijentima, te je jednom prilikom podjelila iskustvo koja je u jednu ruku i dirljivo i fascinantno.
Kejti je tokom godina rada u hospisima, rehabilitacionim centrima i u okviru kućne njege imala priliku da bude svjedok mnogih trenutaka na granici života i smrti. Prema njenim riječima, osobe koje se nalaze na samrti često u tim posljednjim trenucima posežu rukama ka voljenima koji su odavno preminuli, ili prizivaju slike prijatelja, rođaka, pa čak i kućnih ljubimaca koji su im obilježili život. Iako takvi prizori nerijetko zbune i uznemire porodice koje prisustvuju tim trenucima, Kejti naglašava da u tim trenucima umiruća osoba ne pati. Naprotiv, mnogi tada osjećaju duboki mir i spokoj, koji uspijevaju prenijeti čak i na one oko sebe.
“Ovo je jedan od onih fenomena koje ne možemo u potpunosti objasniti,” govori Kejti u jednom od svojih videa koji je pregledan više od pet miliona puta. “Iz mog iskustva, pokreti rukama prema gore i kao da žele da nešto dotaknu – to je vrlo česta pojava. Neki ljudi tada naglas kažu da vide anđele, jaku svjetlost ili drage osobe koje su ih napustile. Drugi, pak, samo pruže ruke i ne izgovore nijednu riječ.”
Na društvenim mrežama, gdje Kejti dijeli svoja zapažanja i uvide o smrti i procesu umiranja u pokušaju da razbije stigmu o toj temi, pokrenula se lavina komentara. Ljudi iz cijelog svijeta dijelili su svoja lična iskustva sa voljenima koji su u posljednjim trenucima života pokazivali slične znakove.
- Jedna žena je napisala kako je njen muž podigao ruke i sa blagim osmijehom rekao: “Mama”, neposredno prije nego što je izdahnuo.
- Drugi korisnik podijelio je priču o čovjeku koji je noć pred smrt govorio da vidi dječaka na bijelom konju.
- Još jedna žena prisjetila se trenutka kada je njen suprug podigao ruku ka plafonu dok je pio vodu; tek kasnije je shvatila značaj tog poteza.
Dok nauka još uvijek nije ponudila konačne odgovore na ovu pojavu, jedno američko istraživanje sprovedeno 2023. godine nudi moguće objašnjenje. Stručnjaci sugeriraju da u trenutku kada mozak ostane bez dovoljne količine kisika, može doći do pojačane aktivnosti tzv. gama talasa. Ti talasi su povezani sa stanjem izuzetne budnosti i sposobnosti da se obrađuju intenzivne senzacije. Takođe, vjeruje se da tada mozak oslobađa velike količine neurotransmitera poput serotonina, što može izazvati osjećaj mira, euforije i olakšanja.
Kejti ističe da ovi trenuci često pružaju utjehu i samim pacijentima i njihovim porodicama. Prema njenim riječima:
- “Ako prisustvujete trenutku kada voljena osoba poseže ka nebu, znajte da je to prirodni dio procesa umiranja.”
- “To je trenutak koji može djelovati mistično, ali u sebi nosi veliku dozu smirenosti i oslobađanja.”
- “Nadam se da će vam ovo saznanje pomoći da u tim teškim trenucima pronađete makar mrvicu utjehe.”
Iako je smrt tema o kojoj mnogi nerado govore, ovakve priče podsjećaju na to da kraj života ne mora uvijek biti strašan, bolan ili traumatičan. Naprotiv, on može biti tih, blag i ispunjen slikama onih koje smo najviše voljeli – kao da nas, čak i u tim posljednjim trenucima, nešto nježno čeka s druge strane.
