Danas smo odlučili pisati o jednoj zanimljivoj priči o porodici koja je dugi niz godina živjela daleko od civilizacije. U nastavku pročitajte neke šokantne detalje.
Na prvi pogled djeluje gotovo nevjerovatno, ali porodica Likov uspjela je da proživi više od 40 godina u potpunoj izolaciji, duboko u sibirskoj tajgi, bez ikakvog kontakta s ostatkom svijeta. Njihova priča nije samo svjedočanstvo o preživljavanju u surovim uslovima, već i o nepokolebljivoj vjeri i odlučnosti da se živi po vlastitim pravilima – bez struje, tehnologije i bilo kakvih dostignuća modernog doba.
Sve je počelo davne 1936. godine, kada je Karp Likov, pripadnik stroge pravoslavne sekte starovjeraca, donio odluku koja će zauvijek promijeniti tok života njegove porodice. Nakon što su komunisti ubili njegovog brata, u strahu od represije i progona, Karp je odlučio da sa suprugom Akulinom i dvoje male djece pobjegne daleko od civilizacije – u srce sibirske divljine. Preselili su se stotinama kilometara od najbližeg naselja, u oblast planine Abakan, gdje su sagradili skromnu kolibu od drveta i blata. Taj primitivni dom postao je njihovo utočište naredne četiri decenije.
Na put su ponijeli samo:
- nekoliko osnovnih alata,
- malo sjemena,
- i stari primjerak Biblije.
Tokom godina naučili su da sami izrađuju sve što im je bilo potrebno za život. Hranu su uzgajali – krompir, grašak i raž, dok su odjeću pravili od lanenih vlakana i kože divljih životinja. Zime su bile posebno surove, s temperaturama koje su padale i do -40°C. Njihovo jedino oružje protiv hladnoće bila je vatra i slojevi ručno izrađenih odjevnih predmeta.
Akulina je s vremenom rodila još dvoje djece – Savina i Agafiju. Djeca su rasla u potpunom neznanju o svijetu izvan njihove kolibe. Nikada nisu vidjela automobile, telefone, niti su znali za hljeb. Njihov univerzum činili su samo porodica i neukrotiva priroda koja ih je okruživala.
Tek 1978. godine, sasvim slučajno, civilizacija je pronašla njih. Sovjetski geolozi koji su istraživali tajgu iz helikoptera uočili su malu kolibu. Prvi susret bio je šokantan za obje strane.
- Porodica Likov bila je zbunjena i zatečena.
- Geolozi su im donijeli hljeb, šećer, ogledala i plastiku, ali porodica je većinu poklona odbila, smatrajući ih nepotrebnim ili čak grešnim.
- Nevjerovatno je to da su djeca govorila čistim ruskim jezikom iz 19. vijeka, iako nikada nisu bila u kontaktu s drugim ljudima.
Nakon tog susreta, život porodice u tajgi se nastavio, ali uskoro su ih pogodile tragedije. Između 1981. i 1988. godine, troje djece i sam Karp preminuli su – uglavnom od bolesti i iscrpljenosti. Jedina koja je preživjela bila je najmlađa kći, Agafija Likova.
Danas, u poznim godinama, Agafija i dalje živi sama u kolibi svojih roditelja. Vlasti i novinari su joj više puta nudili smještaj i život u zajednici, ali je ona uporno odbijala da napusti tajgu, ostajući vjerna načinu života svojih roditelja.
Porodica Likov postala je jedan od najradikalnijih primjera potpune izolacije od modernog svijeta. Njihova priča inspirisala je:
- brojne dokumentarce i knjige,
- antropološka istraživanja,
- i postala simbol ljudske izdržljivosti i borbe za očuvanje vjere i porodice.
Agafija, koja je danas sinonim za otpor modernizaciji, svojim životom i dalje pokazuje da je moguće živjeti u skladu s prirodom i vlastitim uvjerenjima – čak i ako to mnogima djeluje nezamislivo u savremenom dobu.