Danas pišemo ispovijest jedne žene koja je kao djevojčica bila mirna i tiha. Dijete za poželjeti koja nikada nije zadavala brige majci.
Mog oca nikada nisam imala priliku da upoznam – preminuo je prije mog rođenja. Majka je često govorila da je bio izuzetno dobar čovjek, pravedan, nježan i pun ljubavi. Odrastajući, osjećala sam njegov nedostatak, naročito u onim trenucima kada mi je trebala muška figura u životu, neko na čije bih rame mogla nasloniti glavu i zaplakati.
Majka je bila pravi stub naše male porodice. Žena od čelika, koja je cijeli život posvetila medicini. Najprije je radila kao ljekarka hitne pomoći, a kasnije kao specijalista u bolnici. Spašavala je tuđe živote, radila danonoćno i nikada se nije žalila na težinu koju je nosila. Uprkos svemu, prema meni je uvijek bila puna topline i ljubavi.
Bile smo tim. Pomagala sam joj koliko sam mogla:
- čistila kuću,
- uređivala vrt,
- brinula se o sitnicama da joj olakšam.
Osim što mi je bila majka, bila mi je i najbolja prijateljica. Nekome kome sam mogla povjeriti svoje snove, strahove i tajne. Nikada nisam mogla ni zamisliti da bi taj naš svijet mogao jednog dana da nestane, da bi ono što smo gradile mogle uništiti riječi i tajne koje nisam mogla naslutiti.
Tatjana i ja bile smo nerazdvojne još od prvog razreda. Njena porodica me prihvatila kao svoju, a majka joj je vjerovala bez rezerve. Zato nije imala ništa protiv kada me pustila s njom na rođendansku zabavu u studentskom domu.
- Još na ulazu nas je dočekala gužva, dim i buka. Muzika je bila preglasna, atmosfera zagušljiva. Na toj zabavi bio je jedan mladić koji se razlikovao od ostalih. Bio je nizak, tamnokos, povučen i tih. Stajao je po strani i posmatrao sve sa strane. Njegova drugačijost me zaintrigirala.
Kada sam odlučila otići kući, baš on – Andrej, kako mi se predstavio – ponudio se da me isprati. Bio je student istorije. Hodali smo u tišini, a onda započeli razgovor. Osjećala sam kako se tenzija topi i ubrzo sam se osjećala sigurno pored njega.
Naša viđanja su postajala sve češća. Njegova zrelost i blagost osvajale su me svaki put iznova. Kada sam ga napokon upoznala s majkom, primila ga je s osmijehom. Činilo se da joj se dopada – pomagao joj oko kuće, vodio s njom srdačne razgovore. Bila sam presretna što je i ona smatrala da je on dobar momak.
Ali jednog dana sve se promijenilo. Majka je odjednom postala hladna prema njemu. Bez ikakvog objašnjenja zabranila mu je da me viđa, a meni je naredila da prekinem svaki kontakt. Nisam razumjela zašto. Njeno jedino objašnjenje bilo je:
„On nije za tebe.“
Počeli smo se viđati potajno. Tatjana nam je pomagala da krijemo susrete od majke. Ti naši sastanci bili su kratki, ali puni ljubavi. Međutim, tajna nije dugo trajala. Jednog dana majka nas je zatekla u parku. Bila je bijesna. Njene riječi:
„Više nemam kćerku,“
urezale su mi se duboko u srce.
Nakon tog dana zaključala me u kuću. Bila sam očajna, ali Andrej je postao moj jedini oslonac. Uz pomoć Tatjane pobjegla sam i preselila se kod njega. Njegova porodica me primila s toplinom. Vjenčali smo se i dobili dvoje djece.
Ipak, majka mi je nedostajala. Godinama sam pokušavala da obnovim kontakt s njom. Svaki moj pokušaj završavao je njenom tišinom ili hladnim odbijanjem.
Prije nekoliko godina srela sam je u parku. Sa sobom sam vodila i svoju kćerkicu. Kad sam pokušala da je predstavim majci, ona je izgovorila riječi koje su me slomile:
„Moja kćerka je umrla prije mnogo godina.“
Godinama kasnije, čula sam strašnu istinu od Andrejeve majke. Saznala sam da je moj otac zapravo bio njen muž. Andrej i ja smo polubrat i polusestra.
Moj svijet se srušio. Ostala sam sama, s dvoje djece, pokušavajući da pronađem smisao u haosu. U jednom trenutku izgubila sam i majku i ljubav svog života. Danas pokušavam živjeti dalje, ali nisam sigurna kako da nastavim.
