Priča o kojoj se piše posljednjih dana zvuči baš kao ona sa horora, iako bi bilo najbolje da nije istinita, riječ je nažalost o stvarnosti. Ona stiže iz Zagreba a o čemu se radi pročitajte u nastavku.
Priča o Hedvigi ponovno je izazvala veliku pažnju zahvaljujući društvenim mrežama i ljubiteljima istinitih kriminalističkih priča. No, ono što se sada dijeli u obliku kratkih video zapisa i komentara na internetu, zapravo je započelo mnogo ranije, još 2008. godine, kada su gradske vlasti odlučile da dodijele stan koji se smatrao napuštenim. Kada su otvorili vrata, zatekli su prizor koji je bio toliko neobičan i potresan da je zauvijek ostao urezan u sjećanja onih koji su mu svjedočili.
U staroj fotelji, ispred ugašenog televizora, sjedila je mumificirana žena s šalicom čaja pored sebe. Izgledalo je kao da je svakog časa mogla podići pogled i nastaviti gledati program. Čitav stan bio je prekriven slojem prašine, ali netaknut. Zatvorenost prostora, bez dotoka svježeg zraka i vlage, stvorila je uvjete u kojima tijelo nije trulilo, već se prirodno sačuvalo.
- Žena je identificirana kao Hedviga Golik.
- Posljednji put je viđena davne 1966. godine.
- Nije imala bliske prijatelje ni rodbinu.
- Susjedi su vjerovali da se odselila ili preselila u drugi grad ili zemlju.
Godinama nitko nije postavio pitanje što se dogodilo s njom. Stan je ostao zaključan, a među stanarima su kružile različite teorije – od pravnih sporova oko vlasništva do neplaćenih računa. No, nitko nije sumnjao u mogući tragični ishod koji se krio iza zatvorenih vrata.
Početkom osamdesetih godina, pojedini stanari pokušavali su razgovarati o korištenju stana, ali kako nije postojala službena potvrda o smrti vlasnice, sve je ostalo u zastoju. Tek kad su 2008. pokrenuti planovi za obnovu zgrade, stan je morao biti otvoren. Tada su otkrili prizor Hedvige koja je sjedila, ukočeno i gotovo netaknuto, kao da je svijet stao u trenutku kada je ona posljednji put sjela da pogleda televiziju.
- Hedviga je rođena krajem 1920-ih.
- Radila je kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Trešnjevci, u Zagrebu.
- Bila je povučenog karaktera, rijetko je komunicirala sa susjedima.
- Nije sudjelovala u društvenom životu.
Neki su tvrdili da su je početkom 1970-ih viđali s nepoznatim mladićima te da je spominjala putovanje u Makedoniju ili čak Rusiju, ali sve su to ostale samo nepotvrđene priče. Njezin život bio je obavijen velom misterije, a kraj – još više.
Za sve to vrijeme, računi za stan nastavili su stizati i čak su bili plaćani iz zajedničkog fonda stanara, što je dodatno zakompliciralo situaciju. Nitko nije primijetio da je stan zapečaćen, da se iznutra ne čuje nijedan zvuk. Iza tih vrata, Hedviga je sjedila sama – desetljećima zaboravljena.
Kada je istina isplivala na površinu, ljudi nisu mogli vjerovati da se ovako nešto moglo dogoditi. Stan je bio malen, između 13 i 18 kvadratnih metara, a zbog hermetičke zatvorenosti, tijelo se mumificiralo bez ikakve vanjske intervencije. Ta neobična kombinacija okolnosti učinila je da se Hedvigina priča proširi širom svijeta.
- Mnogi su se pitali: Kako je moguće da netko nestane, a da to nikoga ne zabrine?
- Društvene mreže ponovno su rasplamsale interes za slučaj.
- Mladi analiziraju događaj i komentiraju ga kao simbol urbane usamljenosti.
Sudbina Hedvige Golik postala je simbol otuđenosti u modernom društvu. Ljudi dijele njenu priču kao tihi podsjetnik na to koliko lako možemo izgubiti kontakt jedni s drugima. U svijetu koji se sve više okreće površnim i brzoprolaznim odnosima, moguće je da osoba umre – a da to nitko ne primijeti.
Ova priča nije samo tužna sudbina jedne žene. Ona je ogledalo društva koje sve više zatvara oči pred tuđim postojanjem. Pokazuje kako se iza svakih zatvorenih vrata može nalaziti cijeli jedan svijet – i cijeli jedan život koji može nestati bez ikakvog traga.
- Podsjeća nas da:
- Komunikacija među ljudima ima stvarnu vrijednost.
- Solidarnost nije samo riječ, već konkretan čin.
- Briga za druge može spasiti život.
Hedviga nije samo nestala iz stana. Nestala je iz kolektivne svijesti. Njena priča, sada ponovno ispričana, nosi snažnu poruku: ne dopustimo da ljudi nestanu tiho, bez svjedoka, bez sjećanja.
