Danas ćemo pisati o životnoj priči Jasmine Tekić iz Ćuprije. Ona je danas doktorica nuka a bila je nekada žena koja je bila na samoj ivici mocinalnog i finansijskog ponora.
Sve je počelo onog dana kada je suprug, u kojeg je vjerovala više nego u bilo koga, odlučio da iznevjeri njihovu vezu – i to ne s nepoznatom ženom, već s osobom iz javnog života. Iako su mnogi pokušavali da saznaju ko je ljubavnica, Jasmina je svjesno odlučila da identitet te žene zadrži za sebe. Vjerovala je da razotkrivanje nikome ne donosi pravdu i da bol ne treba širiti dalje.
Kada je ostala sama s malim sinom, nije imala privilegiju da se povuče u tugu. Život ju je gurnuo naprijed, bez predaha. Dok je mnogima to mogao biti kraj, za nju je to bio početak borbe za novi život. Prodavala je lične stvari na pijaci, snalazila se kako je znala i umjela, a istovremeno nastavila školovanje. U trenucima kada bi drugi posustali, ona je birala da stoji uspravno – zbog sina, zbog sebe, zbog svega u što je vjerovala.
- Oslanjala se na minimum.
- Nosila pocepane čizme na putu do posla.
- Odbila bilo kakvu pomoć bivšeg partnera, uključujući alimentaciju.
Za Jasminu, odbijanje alimentacije nije bio znak ponosa, već odluka da sina zaštiti od sjene prošlosti. Nije željela da nosi teret izdajstva kroz papire i pravne obaveze. Htjela je da sin raste slobodan, neopterećen uspomenama koje nisu bile njegove.
U godinama koje su slijedile, suočila se s još jednim udarcem – izgubila je roditelje u kratkom razmaku. Taj period bio je najmračniji. Ipak, baš tada je pronašla novu verziju sebe. Ženu koja može preživjeti i kada izgleda da je sve protiv nje. U toj tišini gubitka, pronašla je glas snage koji do tada nije poznavala.
Posebno mjesto u njenom životu zauzima njen sin Petar, koji je izrastao u samostalnog, obrazovanog i pažljivog mladića. Iako podsjeća fizički na oca kojeg nikada nije dublje upoznao, Petar je u duši naslijedio majčinu snagu, upornost i empatiju. U trenucima kada je Jasmina pala na tlo pod teretom tuge, upravo je on bio taj koji ju je, iako dijete, nježno podigao.
Nisu samo ljudi znali da se povuku od nje kada je bilo najteže. Često je osjećala da okolina izbjegava njen bol, da je kao samohrana majka bila percipirana kao problem, a ne kao hrabri borac. Ipak, tada bi se sjetila riječi svoje majke:
„Kada se sva vrata zatvore, ostaje otvoren prozor.“
I upravo tim prozorom Jasmina je izašla ka budućnosti. Danas, iza sebe ima doktorat, naučne radove, priznanja i monografije. Sve to nije rezultat sreće, već neumornog rada, tihe borbe i nepokolebljive vjere. Nije tražila osvetu, nije tražila pravdu spolja – gradila je pravdu iznutra, kroz znanje, majčinstvo i dostojanstvo.
Njen dom danas je skroman, ali pun topline. Petar je pred punoljetstvom, a njih dvoje dijele život sa psom Hogarom, koji unosi radost u svakodnevicu. Jasmina često kaže da nije stvar u veličini stana ili broju kvadrata – već u količini ljubavi koja se osjeća čim se kroči unutra.
Svoja iskustva koristi kako bi ohrabrila druge samohrane roditelje. Njena poruka nije o savršenstvu, već o autentičnosti i snazi. Uči druge da:
- ne zaborave vlastitu vrijednost,
- ne prihvataju sažaljenje, već poštovanje,
- ne traže ideal, već balans i mir.
Za nju, snaga ne dolazi iz onoga što posjedujemo, već iz toga ko odlučimo da budemo kada više ništa nemamo.
Društvo često postavlja prepreke pred samohrane roditelje – ekonomske, emotivne, pa i moralne. Ipak, istraživanja pokazuju da ono što dijete najviše treba nisu luksuz, putovanja ili markirana odjeća, već emocionalna stabilnost i sigurnost. A to je upravo ono što je Jasmina svom sinu pružila – svaki dan, godinama.
Ona nije žena koja je samo preživjela izdaju. Ona je žena koja je izabrala da se ne definiše njome. Od bola je napravila most ka budućnosti, i sada s osmijehom i mirom može reći – nije bilo lako, ali vrijedilo je
