Priča o kojoj danas pišemo nam stiže sa Kosova, a ona nije ni malo laka. Milica Mršulja je ostavljena od strane svoje majke ispred kontejnera i cijeli život je išla sama.
Milica Mršulja nosi životnu priču koja graniči s nevjerovatnim, a ipak je stvarna – priča o napuštanju, preživljavanju i potrazi za identitetom. Rođena usred hladne zime 1994. godine u Gnjilanu, na Kosovu, njen prvi dan na svijetu bio je ujedno i prvi izazov. Kao novorođenče, ostavljena je u kartonskoj kutiji pored kontejnera, u ulici Cara Lazara – sama, gola i promrzla. Bez poruke, bez dokumenata, bez ikakvog traga o tome ko su joj roditelji.
Spasena je zahvaljujući prolaznicima koji su čuli njeno tiho plakanje. Hitno prebačena u bolnicu, gdje su joj ljekari bukvalno spasili život, djevojčica je dobila ime Nera, po mitskoj boginji hrabrosti. Već tada je bilo jasno – biće joj potrebna snaga veća od one koju život obično traži.
Od malena je odrastala u usvojiteljskoj porodici koja joj je pružila ljubav i stabilnost, ali rana spoznaje da je napuštena nikada nije potpuno zacijelila. Ta istina došla je prerano – kroz okrutnost dječje igre, zadirkivanja i šapata. Umjesto da je uništi, bol ju je gurnula prema umjetnosti – pisanju i glumi, gdje je pronašla prostor za sve ono što nije mogla izgovoriti.
- Pisanje joj je postalo sredstvo izražavanja tuge, zbunjenosti i snage
- Gluma joj je pomogla da bude neko drugi dok ne pronađe sebe
- U umjetnosti je pronašla sigurnost koju porijeklo nije moglo da joj da
Danas je uspješna spisateljica, glumica i novinarka, čiji rad prožimaju teme ženske otpornosti, traume i identiteta. Njene knjige i predstave ne govore samo o njoj, već o svima koji su se nekad osjetili izgubljeno, napušteno ili odbačeno.
Uprkos ljubavi koju je dobijala od porodice koja ju je odgajila, pitanje o porijeklu nikada nije u potpunosti nestalo. Tokom adolescencije javio se strah – šta ako slučajno upozna osobu koja joj je rođak? Taj unutrašnji nemir pokrenuo je potragu za istinom. Kada je konačno saznala da je ostavljena kao beba, sama u kutiji, to je bio trenutak bola, ali i prekretnica.
Potraga nije bila jednostavna. Institucije su bile zatvorene za informacije, dokumenti nedostupni, a odgovori su izostajali. No, Milica nije odustajala.
- Kroz društvene mreže je došla do tragova
- Objavila je svoju priču u lokalnim grupama i dobila podršku
- Počela je dobijati informacije koje su je dovele do biološke majke
Susret sa majkom bio je emotivan i složen. Iako je dugo negirala istinu, majka je na kraju priznala – ostavila je Milicu jer nije imala podršku porodice, a otac djeteta bio je oženjen i uticajan čovjek. Milica je pokušala razumjeti. No, kada je i sama postala majka i prvi put u rukama držala svog sina, Iliju, shvatila je da joj oproštaj nije moguć. Zahvalila se što ju je rodila – ali kontakt je prekinula.
Danas, ono što joj je život oduzeo na početku, Milica je sama izgradila:
- Suprug Miloš, sin Ilija, i osjećaj pripadnosti koji sada osjeća
- Porodica kojoj je posvećena, bez zadrške
- Kreativni rad kroz koji transformiše ličnu bol u kolektivnu snagu
Ona danas ne traži sažaljenje. Njena priča nije poziv na žaljenje, već na osnaživanje. Govori da rana može postati snaga, a prošlost gorivo za izgradnju budućnosti. Njen glas je postao glas onih koji nemaju priliku da govore, i zbog toga ono što piše i stvara ima težinu.
- Njene knjige čitaju žene koje traže snagu
- Njene predstave odražavaju stvarnost mnogih potisnutih glasova
- Njene riječi pogađaju jer su istinite, proživljene, neizmišljene
Milica danas ne definiše sebe kao napušteno dijete, već kao ženu koja je stvorila svoj identitet uprkos svemu. Ne nosi prezime ni bioloških ni pravnih roditelja – nosi ono što je sama izgradila. Ona je majka koja zna kako izgleda dati bezuslovnu ljubav, upravo onu koju je nekada tražila.
Na kraju, nije važno kako je počela njena priča – važno je kako ju je nastavila. Jer Milica nije samo preživjela. Postala je primjer.
