Imam 46 godina i starija sam od svog muža pet godina. Ta razlika u godinama nikada nam nije stvarala problem – ili sam bar vjerovala da nije. Kroz gotovo dvije decenije zajedničkog života, izgradili smo porodicu, dom i naizgled stabilan brak. Imamo troje djece, podigli smo ih uz mnogo truda, odricanja i kompromisa. Moj muž mi je uvijek djelovao kao oslonac – pouzdan, pažljiv, dobar otac. Nikada mi nije dao konkretan razlog da sumnjam u njega. Do nedavno.
Bilo je to jedno sasvim obično popodne. Vraćala sam se kući s posla, umorna, sa mislima razbacanim između djece, obaveza i večere. Na autobuskoj stanici slučajno sam srela poznanika – starog prijatelja koji vozi kamion. Ponudio je da me poveze, što sam prihvatila, ne sluteći da će ta vožnja promijeniti način na koji gledam svoj brak.
Na ulazu u grad, dok smo stajali na crvenom, uz nas se zaustavio službeni automobil mog muža. Prepoznala sam ga odmah – bio je to isti onaj automobil kojim je često odlazio na navodna “poslovna putovanja”. Iza volana je bio on, a na mjestu suvozača – nepoznata žena. U tom trenutku, sve se u meni zaledilo.
- Vidjela sam samo njene gole noge, prekrštene, opuštene
- Sve je djelovalo previše prisno za poslovni odnos
- Pokušala sam da racionalizujem – možda je pripravnica, možda je neko kome pomaže
Ali onda je napravio gest koji mi je oduzeo dah. Prebacio je ruku preko njenih nogu. Nije to bio dodir prijateljstva. To nije bio slučajan kontakt. Bila je to gesta intime – direktna, neprikladna, i bolna. U tom trenutku, sve je u meni vrištalo, ali sam ostala nijema.
Moj prijatelj, koji je vozio, osjetio je moju promjenu. Pokušala sam da ostanem pribrana, izgovorila nešto o mučnini, rekla da mi je vožnja teška. U stvarnosti, osjećala sam kako mi srce udara do grla, a u glavi su se rojile misli koje nisam mogla zaustaviti.
Kada je muž stigao kući, ponašao se sasvim opušteno, čak veselo. Pričao je kako je bio u obližnjem gradu s novom pripravnicom, spominjao neki papirološki posao. Ton mu je bio neobavezno šaljiv dok je govorio kako je “baš fina djevojčica”. Nekad bih se možda nasmijala na takvu rečenicu. Tada me samo zaboljela.
- Ništa mu nisam rekla
- Nisam postavila pitanje
- Samo sam šutjela, ali u meni je gorjelo
U mislima sam počela da se vraćam unazad. Prisjećala sam se svih tih “službenih obaveza”, “noćnih dežurstava”, “iznenadnih sastanaka”. Koliko puta sam povjerovala, opravdala, razumjela? I sada, po prvi put, sve mi se činilo kao laž. Počela sam da sumnjam ne samo u tu ženu iz automobila, već u godine unazad.
U toj tišini, suočila sam se s vlastitim strahovima. Nalazim se između dvije krajnosti:
- Premlada da prihvatim život u laži
- Prestara da bez straha počnem ispočetka
Razmišljala sam o razvodu, ali i o djeci, o svakodnevici, o gubitku sigurnosti. Nisam imala odgovore, samo mnogo pitanja. I jedno ogromno, nijemo razočaranje.
Možda ću mu reći. Možda ću skupiti snagu da postavim pitanje koje mijenja sve. A možda ću još neko vrijeme šutjeti, pokušavajući pronaći hrabrost u sebi, da donesem odluku koja me ne slama.
Jedno znam sigurno – ovaj život više nije onaj koji sam zamišljala. Brak u kojem sam mislila da sam sigurna, polako se raspada, i to ne zbog godina razlike, nego zbog izgubljenog povjerenja.
Ne boli me samo to što možda ima drugu. Boli me što sam ja vjerovala, gradila, žrtvovala se – i možda bila previše slijepa.
- Ne tražim savjet
- Ne tražim osvetu
- Samo tražim jasnoću, mir i istinu
Jer koliko god istina bila bolna, više boli živjeti u sumnji. Ako ću iz ovog izaći ranjena, neka to bude s istinom u rukama. Jer samo tako mogu ponovo da postanem – svoja.
