Kao i svako drugo, ljetno jutro 1997. godine na jadranskoj obali bi trebalo biti spokojno, kao i prethodnog ljeta za Stašu P, iz Ukrajine. Izgubila je supruga sa 35 godina, a nakon toga je riješila da život posveti djeci.
Uprkos teškoj finansijskoj situaciji, Staša se trudila da svojoj deci pruži lijepa sjećanja. Svako ljeto je štedjela, uskraćujući sebi osnovne stvari, samo da bi ih mogla odvesti na more. Nije mogla ni naslutiti da će jedno od tih putovanja zauvijek promijeniti njihove živote.
Jednog sasvim običnog dana, na prepunoj plaži, dok su se djeca igrala, sve je izgledalo mirno. Sofija je uživala u plićaku, dok je šestogodišnja Suzana skupljala školjke malo dalje. Staša ih je posmatrala iz hlada. Međutim, dovoljan je bio samo jedan trenutak nepažnje – kada je ponovo pogledala ka Suzani, djevojčice više nije bilo.
U početku je mislila da se radi o dječjoj igri skrivanja. Pretraživala je plažu, dozivala je, tražila iza suncobrana. Ali kako su minuti prolazili, strah je prerastao u paniku. Ubrzo su stigli i policajci, a mještani i turisti pridružili su se potrazi. Međutim, nije bilo ni traga – ni peškira, ni sandala, ni školjki. Kao da je nestala bez ikakvog traga.
Tokom narednih dana, potraga je bila intenzivna, ali bezuspješna. Bez nadzornih kamera, bez mobilnih aplikacija ili dronova, potraga je bila gotovo nemoguća. Nakon nekog vremena, pojavila se sumnja: Suzana je možda žrtva otmice i trgovine djecom, što je, naročito tokom haotičnih devedesetih, bilo nažalost veoma prisutno. Podaci iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu pokazuju da je tada veliki broj slučajeva ostao neriješen, zbog slabih institucionalnih kapaciteta i nedostatka međunarodne saradnje.
- Posljedice otmice:
- Nepovjerenje okoline prema majci.
- Višestruka ispitivanja i poligrafska testiranja.
- Dugogodišnja potraga u tišini i boli.
Sofija je odrastala uz sjenu nestanka svoje sestre. Iako su njih dvije imale povezanost, njihovo djetinjstvo je bilo prožeto tugom. Njihov odnos bio je nježan, ali zauvijek obojen odsustvom treće osobe.
Dvadeset jedna godina kasnije, u martu 2018, Staša je primila neočekivano pismo iz Francuske. Dokument iz zatvora Fleury-Mérogis prikazivao je sliku mlade žene tamne kose i smeđih očiju, uhapšene zbog pokušaja pljačke. Predstavila se kao Sophie P., bez ikakvih dokumenata, a kao ime majke navela – „Staša“.
U prvi mah, Staša je pokušala da ne daje sebi lažnu nadu. Ali nešto u izrazu lica na fotografiji – pogled, oblik očiju – bilo je previše poznato. U saradnji sa francuskom organizacijom za nestale osobe, poslala je svoj DNK uzorak.
Tri mjeseca kasnije stigla je potvrda: Sophie P. jeste Suzana – njena nestala kćerka.
Suzana je, sada 27-godišnjakinja, ispričala svoju stravičnu priču. Oteta sa plaže, najprije je završila u Italiji, a potom i u drugim evropskim zemljama. Bez dokumenata, bez identiteta, godinama je bila zarobljena u lancima organizovanog kriminala – prisiljena na krađe, izmjene identiteta i česte selidbe.
- Posljedice otmice na Suzanu:
- Potpuno izgubljeno djetinjstvo.
- Nepoznavanje maternjeg jezika.
- Potpuni gubitak identiteta i osjećaja pripadnosti.
- Nepovjerenje prema ljudima i vlastitoj prošlosti.
Susret majke i kćerke u Parizu bio je potresan. Obe su shvatile da više nisu iste osobe. No, Staša je imala samo jednu misao – da je kćerka živa, i da je to sve što je važno. Francuske vlasti nisu je deportovale. Umjesto toga, pružile su joj psihološku pomoć, mogućnost legalizacije boravka i šansu da započne novi život.
Po povratku u Srbiju, Staša je izjavila za medije da „majčinski osjećaj nikad ne vara“. Njena vjera, istrajnost i odbijanje da odustane postali su simbol nade za brojne roditelje širom regiona. Njene riječi iz emisije “Nestali” ostale su zabilježene kao poruka: „Ne postoji stvarnost koja me može uvjeriti da prestanem da vjerujem. Vjerovala sam – i pronašla sam je.“
Suzana je kasnije srela i svoju sestru Sofiju, i iako je među njima mnogo godina ćutanja i bola, trenutak zagrljaja bio je početak iscjeljenja. Taj susret je unio svjetlost u mračnu priču i podsjetio sve da ništa nije izgubljeno dok god postoji nada.
Priča porodice Staše i Suzane nije samo tragedija. To je i upozorenje, i poziv na djelovanje, i pobjeda nade nad beznađem. Bez obzira na vrijeme, udaljenost i bol – ljubav majke ostaje neraskidiva. I u najtežim trenucima, ona je ta koja vodi prema istini.
