Živim sa svojom majkom u jednom malom stanu, skromno i tiho, daleko od gužve i mnogih ljudi. Oca nikada nisam upoznala, ne znam čak ni ko je on, pa je sve što sam imala i imam zapravo ona. Ona je stub mog života, osoba kojoj dugujem sve što jesam i što ću biti. Ipak, naš put nikada nije bio lak – borba za osnovnu egzistenciju pratila nas je od prvih dana mog djetinjstva.
Moja mama je po zanimanju nastavnica geografije. Završila je fakultet, marljivo učila i maštala da će jednog dana stajati pred tablom, objašnjavati djeci o rijekama, kontinentima i planinama. Željela je prenositi znanje i ljubav prema prirodi. Ali stvarnost joj nikada nije dala tu priliku. Bez poznanstava, bez „veza“, bilo je gotovo nemoguće ući u školski sistem. Godinama je slala molbe, čekala konkurse i nadala se bar zamjeni. Telefon, međutim, nikada nije zazvonio.
Da bi preživjele, bila je primorana da prihvati ono što se nudilo. Zaposlila se u jednoj pekar i, gdje je radila po cijele smjene, često na nogama i uz težak fizički rad. Plata je bila mala – taman da se plati kirija, struja i osnovne namirnice. Na odjeću, lijekove ili bilo šta dodatno nismo mogle ni pomisliti. Ipak, majka se trudila da meni nikada ne fali ono osnovno. To je za nju značilo odricanje od sopstvenih potreba, ali meni nikada nije dopustila da osjetim glad.
Kako bi uštedjela, počela je da skuplja ostatke hrane. Nisu to bila peciva koja ostanu neprodana, već ono što bi gosti ostavljali iza sebe. Kada sam prvi put vidjela, bilo mi je teško i odbojno. Osjećala sam sram i tugu. Ali glad ne pita. Vremenom sam naučila da je to jedini način da preživimo. Svaki zalogaj koji je donosila bio je prožet ljubavlju i brigom, i shvatila sam da to nije znak slabosti, već njene nesebične borbe za mene.
Jednog dana, prije otprilike mjesec dana, u posjetu nam je došla komšinica. Znala je da jedva sastavljamo kraj s krajem. Kada je vidjela da na stolu imamo raznovrsnu hranu, iznenadila se i pitala majku odakle joj to. Mama se postidjela i nije mogla priznati istinu. Rekla je da pekara daje radnicima neprodatu robu. Komšinica je povjerovala i razgovor je prošao mirno.
Nekoliko dana kasnije, dogodilo se nešto neočekivano. Ta ista komšinica svratila je u pekaru baš dok je mama radila. Pred gazdom je pohvalila „plemenitu praksu“ pekare i zamolila da i njoj daju ponešto za kućne ljubimce. Gazda je ostao zbunjen, jer nikada nije davao radnicima hranu na taj način. Pogledao je moju majku i zatražio objašnjenje. Uplašena i zatečena, mama nije imala hrabrosti da prizna istinu. U panici je slagala da je krala peciva. Gazda joj je tada odmah dao otkaz.
Nekoliko dana poslije, iznenada ju je ponovo pozvao. Rekao joj je da mu situacija nije bila jasna, pa je odlučio da pogleda video snimke. Na njima je vidio da ništa nije krala, već da je skupljala ostatke koje su gosti ostavljali. Kada je suočio majku s tim, ona mu je priznala sve i očekivala osudu. Ali desilo se nešto što nismo mogle ni zamisliti. Gazda joj je rekao da mu je žao, da može nastaviti da radi i da od tada na kraju svake smjene smije ponijeti sve što se nije prodalo. Naglasio je da više ne skuplja ostatke sa stolova, jer to nije higijenski, već da slobodno nosi peciva, hljeb i kolače koji bi inače završili u smeću.
- Taj trenutak bio je za mene nevjerovatan.
- Prvi put sam osjetila da nismo potpuno same.
- Shvatila sam da postoje ljudi koji mogu pokazati dobrotu i kada je najmanje očekuješ.
Do tada sam vjerovala da živimo nevidljive živote, da niko ne mari za našu borbu. A onda se pojavio čovjek koji je mogao da kazni i ponizi, a on je umjesto toga izabrao da pomogne.
Danas, svaki put kada vidim mamu kako dolazi iz smjene sa kesom punom hrane, srce mi se ispuni toplinom. I dalje živimo skromno, i dalje je teško, ali barem ne gladujemo. Najvažnije od svega jeste da sam naučila vrijednu lekciju – da u svijetu, pored hladnoće i ravnodušnosti, postoje i ljudi spremni da pruže ruku i pokažu da saosjećanje nije nestalo.
