Život sa mužem do sada je bio jednostavan – mala kuća, mirna svakodnevica i osjećaj da nam ništa ne nedostaje. Međutim, od trenutka kada sam saznala da ću postati majka, prostor u kojem živimo počeo mi je djelovati skučen i nedovoljan. Sada, u sedmom mjesecu trudnoće, osjećam sve jaču potrebu za sigurnošću, stabilnošću i prostorom u kojem će beba imati svoje mjesto. Ono što je u početku izgledalo kao bezazlen problem – jedna soba viška – pretvorilo se u ozbiljan sukob i otkrilo duboke pukotine u našem odnosu.
Moj muž iz prvog braka ima kćerku od 25 godina. Ona živi s nama i nikada nije pokazala želju da se osamostali. U početku sam imala razumijevanja; danas mladima nije lako pronaći posao ni stan. Ipak, kako su godine prolazile, shvatila sam da ona ne želi preuzeti odgovornost za sopstveni život. Sa trudnoćom je situacija postala još složenija, jer mi je prostor u kojem ona boravi bio neophodan za našu bebu.
Pokušavala sam razgovarati s njom, ali je uvijek izbjegavala temu. Na kraju sam povukla potez koji je možda djelovao oštro – spakovala sam njene stvari i rekla da je došlo vrijeme da odraste. Nije to bila odluka iz zlobe, već iz očaja i potrebe da zaštitim ono što dolazi. Željela sam da shvati da njen život ne može zauvijek zavisiti od njenog oca i da moj dom mora biti spreman za dijete koje dolazi.
Te noći moj muž nije došao kući. Vjerovala sam da je samo ljut i da mu treba vremena da se smiri. Ali ubrzo je stigao poziv koji mi je slomio srce. Njegova kćerka mi je hladno i gotovo trijumfalno saopštila da njen otac planira da joj kupi stan. Dok je ona to govorila sa ponosom, u meni je rastao osjećaj izdaje. Shvatila sam da je spreman da potroši našu zajedničku ušteđevinu na odraslu kćerku, dok meni mjesecima ponavlja da nemamo novca ni za veću kuću.
Godinama sam ga molila da razmotrimo opciju preseljenja u veći prostor, ali njegov odgovor je uvijek bio isti: “Ne možemo to priuštiti.” Sada, kada sam čula da postoji novac za stan njegovoj kćerki, osjetila sam se prevareno i poniženo. Zar nije logično da prioritet bude dijete koje dolazi, a ne odrasla osoba koja izbjegava odgovornost?
U meni se tada pomiješalo nekoliko osjećaja:
- Tuga – jer sam shvatila da ne dijelimo iste prioritete.
- Bijes – jer je sav moj trud oko planiranja budućnosti djelovao uzaludno.
- Strah – jer ne znam kakva nas budućnost čeka ako odluke koje nas pogađaju donosi on sam, u dogovoru s kćerkom.
Kada sam ga konačno suočila s tim, njegov odgovor nije bio umirujući. Rekao je samo da je ona njegova kćer i da je ne može izbaciti na ulicu. Ali istina je da ona ima sve – godine, zdravlje i mogućnost da se zaposli. Umjesto da je gura ka samostalnosti, on je zadržava u stanju zavisnosti. Time, na kraju, ne pomaže ni njoj ni meni.
Njeno ponašanje takođe mi je teško palo. Nije pokazala zahvalnost, već je zvučala kao da uživa u “pobjedi” nada mnom. Kao da je željela jasno da stavi do znanja da je njene potrebe stavila ispred naših, dok ja brojim dane do porođaja i želim mir, sigurnost i stabilnost za svoju bebu.
Dok sam pripremala stvari za dolazak djeteta, osjećala sam da stojim na raskršću. Sa jedne strane, želja da se radujem novom životu, a sa druge, nesigurnost koju stvaraju njegove odluke. Gdje je granica između ljubavi prema porodici i nepravde prema partneru? Ako našu zajedničku budućnost žrtvuje zbog odrasle kćerke, kako da vjerujem da sam mu zaista prioritet?
Ova situacija mi je otvorila oči. Shvatila sam da ljubav i brak nisu dovoljni ako nema ravnoteže i poštovanja zajedničkih ciljeva. Možda ona jeste njegova kćerka, ali ja sam njegova supruga i uskoro majka njegovog djeteta. Ako to ne stavlja na prvo mjesto, onda naš odnos gubi temelj.
Sada, dok se približava trenutak porođaja, ostaje pitanje hoće li naše povjerenje preživjeti. Jer ljubav ne znači ništa ako se partner ne osjeća sigurno, ako nema podrške i ako se uvijek nalazi u sjenci nečijih drugih potreba.
