Aleksandra iz Kikinde: djevojčica s kutije Plazme i njena priča 25 godina kasnije

Kada se spomene Plazma keks, gotovo da nema osobe na prostorima bivše Jugoslavije koja se neće sjetiti njegovog prepoznatljivog ukusa i karakteristične crvene ambalaže. Nastao je 1967. godine u Požarevcu, i od tada je postao mnogo više od običnog keksa. Za mnoge je to simbol djetinjstva, obiteljskih okupljanja i trenutaka kada je i najmanji zalogaj znao utješiti i razveseliti.

Međutim, osim ukusa, generacije pamte i lice djevojčice koje je krasilo pakovanje ovog keksa. Ta djevojčica bila je Aleksandra Nedošan iz Kikinde. Danas, četvrt stoljeća kasnije, priča o njoj i dalje izaziva pažnju javnosti.

Kako je Aleksandra postala lice Plazme

Priča počinje 1999. godine, na takmičenju „Glazbeni tobogan“. Na tom natjecanju, na kojem je sudjelovalo preko 2000 djevojčica, mala Aleksandra – tada stara tek četiri i po godine – uspjela je pobijediti i postati novo lice brenda Bambi.

Za nju je to bio događaj koji u tim godinama nije mogla potpuno razumjeti. „Bila je to prilika za igru i druženje, nisam shvatala da se događa nešto veliko“, prisjetila se kasnije u jednom intervjuu.

Ubrzo je postala zaštitno lice Plazme. Njeno lice bilo je na pakovanjima, kalendarima i reklamama, a ona sama je postala poznata kao „djevojčica iz Plazme“.

Život kao „dijete Bambija“

Nakon što je izabrana, Aleksandra je nekoliko godina imala poseban odnos s tvrtkom. Tokom rođendana i praznika Bambi joj je slao pakete slatkiša koje je ona velikodušno dijelila s drugom djecom.

Za nju je to bilo posebno iskustvo – biti dijete koje je povezano s brendom koji gotovo svi vole. Do 2006. godine ostala je simbol Plazme.

Ali, tada je uslijedio neočekivani preokret. Kroz novine je saznala da više nije zaštitno lice brenda. To ju je, kako je priznala, jako pogodilo. „Bila sam tužna jer nisam imala priliku da se oprostim od uloge koja je obilježila moje djetinjstvo“, rekla je u jednom razgovoru.

Talenti i interesovanja

Iako je javnost pamti prvenstveno po osmijehu s kutije keksa, Aleksandra je mnogo više od toga. Tokom godina razvijala je različite talente:

• folklor – nastupala je u kulturno-umjetničkim društvima, čuvajući tradiciju,

• pjevanje – bila je dio pjevačkih grupa, pa čak i učestvovala u muzičkim spotovima,

• studije – odlučila se za medicinu, odnosno studij primaljstva na Visokoj zdravstvenoj školi.

Ta raznovrsnost govori o njenoj svestranosti i posvećenosti, kao i o činjenici da je, uprkos ranoj slavi, nastavila živjeti relativno običnim životom.

Identitet i nadimak

Danas, Aleksandra na društvenim mrežama koristi nadimak Bambika, po kojem je mnogi i dalje pamte. Umjesto djevojačkog prezimena Nedošan, sada nosi prezime Majstorović, što govori o njenom novom životnom poglavlju.

Ipak, bez obzira na sve promjene, za javnost će ona uvijek biti prepoznata kao djevojčica sa kutije Plazme.

Zašto je Aleksandrina priča posebna?

Nostalgija igra veliku ulogu. Za mnoge, Aleksandrino lice podsjeća na:

• bezbrižne dane djetinjstva,

• prve zalogaje omiljenog keksa,

• osjećaj sigurnosti i topline doma,

• povezanost s brendom koji je trajao generacijama.

Plazma keks nije bio samo hrana – bio je dio kulture i identiteta. A Aleksandrino lice postalo je vizualna simbolika tog iskustva.

Plazma kroz generacije

Vrijedi se prisjetiti i same Plazme. Nastala u socijalističkoj Jugoslaviji, brzo je osvojila tržište svojom kvalitetom i univerzalnošću. Može se jesti sama, s mlijekom, koristiti u kolačima, tortama ili kao međuobrok.

Za mnoge porodice, Plazma je bila i prva hrana za djecu – mekana, hranjiva i lako probavljiva. To je proizvod koji je uspio opstati i nakon velikih društvenih i političkih promjena, ostajući vjeran svom originalnom receptu i imidžu.

Aleksandra danas

Dvadeset i pet godina nakon što je postala poznata, Aleksandra je odrasla žena s vlastitim interesima i životom. Ona više nije samo simbol na ambalaži – ona je osoba koja je prošla kroz različite životne faze, uključujući i slavu, tugu, radost i nove izazove.

Njena priča pokazuje kako djeca koja postanu javno prepoznata vrlo rano mogu kasnije nastaviti razvijati vlastiti identitet, ne dopuštajući da ih jedna uloga potpuno definira.