U današnjem čalanku vam donosimo jednu jako bolnu priču o ženi kojoj se život naopačke okrenuo nakon što se njen suprug iznenada razbolio nakon čega je i preminuo.
- Život jedne žene promijenio se iz korijena onog dana kada se njen suprug razbolio. Sve što su do tada dijelili – ljubav, partnerstvo i planove za budućnost – polako je nestajalo, a zamijenila ih je svakodnevna borba s bolešću. Uloga supruge postala je mnogo šira i teža: od žene koja voli, pretvorila se u njegovateljicu, medicinsku podršku, domaćicu i zaštitnicu. U svemu tome izgubila je ono što joj je bilo najvažnije – da i dalje bude voljena žena.
Bolest je postala središte njihovog života. Njene riječi više nisu bile šapti ljubavi, već stalni podsjetnici i upozorenja: „Jesil’ uzeo lijek?“, „Nemoj tako sjediti“, „Pojedi što sam spremila.“ U početku nije primjećivala promjenu, ali s vremenom je shvatila da više zvuči kao majka, a manje kao supruga. Njen muž, iako bolestan, i dalje je bio čovjek s mislima i osjećajima, a njoj je bilo bolno kada je postala svjesna da ga tretira kao dijete. Ta spoznaja ju je slomila, jer je u njenom srcu i dalje bio isti onaj partner kojeg je nekada gledala s ljubavlju.
Kako je bolest napredovala, tako su i obaveze postajale sve teže. Prvo mu je bila rame za oslonac, a kasnije ga je hranila, kupala, presvlačila i mijenjala pelene. Brinula se da mu ništa ne nedostaje, ali osjećaj gubitka bio je sve snažniji. Najteži trenuci bili su oni u kojima je u njegovim očima vidjela stid – stid čovjeka koji je nekada bio oslonac porodice, a sada zavisi od tuđe pomoći.
- Prema podacima Udruženja oboljelih od multiple skleroze u BiH, upravo supružnici i članovi porodice najčešće postaju njegovatelji, što sa sobom nosi ogroman teret. Oni upozoravaju da bolest nikada ne pogađa samo onoga ko je obolio – mijenja cijelu porodicu. U takvim situacijama balans između ljubavi i medicinske brige postaje gotovo nemoguć, a osoba koja njeguje lako izgubi svoj identitet.
U danima kada je osjećala da se guši u samoći, trudila se da sačuva dostojanstvo i svog muža tretira s poštovanjem. Željela je da svaki njegov pogled bude dočekan nježnim osmijehom, iako je u sebi nosila neizmjernu tugu. Više nije imala supruga u punom smislu te riječi – imala je bolesnika o kojem se morala brinuti.
Prekretnica je došla jednog običnog jutra. On ju je zamolio da ga obrije i donese novine. Sitnica, ali njegov pogled bio je drugačiji – miran, spokojan. Kada je otišla po čokoladu, on je u tišini donio odluku. Na povratku, na novinama ju je dočekala poruka: „Hvala ti za sve. Nije trebalo toliko da se žrtvuješ za mene. Sada sa mirom popij kafu i zasladi se. Kada se ponovo sretnemo, ja ću tebe da čuvam i njegujem.“ U nekoliko rečenica stala je cijela njihova ljubavna priča i njen kraj.
Ovakve sudbine nisu rijetkost. Hrvatski Crveni križ u svojim izvještajima naglašava da porodice, a naročito supružnici, prolaze kroz ogromne emocionalne izazove dok njeguju voljene. Njihovi psiholozi podsjećaju da ljudi često zanemare vlastito zdravlje i potrebe, jer osjećaju da moraju biti jaki. Zato apeliraju da i njegovatelji dobiju podršku zajednice, jer se s razlogom nazivaju „nevidljivim pacijentima“.
- Njena priča je i tužna i veličanstvena. Iako se često osjećala sama i iscrpljena, nikada nije odustala. Njena žrtva bila je izraz ljubavi, ali i dokaz koliko daleko ljudska izdržljivost može ići. Posljednja poruka njenog muža, ostavljena na papiru od novina, bila je priznanje i zahvalnost – podsjetnik da ljubav može biti jača i od najtežih bolesti.
U zemljama regiona slični primjeri nisu nepoznati. Centar za socijalni rad Beograd u svojim izvještajima naglašava da se teret brige najčešće svali na ženu, dok se o njenim potrebama rijetko govori. Takve životne priče trebale bi biti alarm da njega nije samo „porodična stvar“, već i društvena odgovornost.
Na kraju, ostaje slika žene koja je izgubila partnera, ali ne i ljubav. Njena hrabrost da ga njeguje do posljednjeg daha i njegov čin da joj ostavi poruku zahvalnosti govore o snazi njihovog odnosa. To nije bila samo priča o bolesti, već i o odanosti, predanosti i onom tankom koncu koji veže dvoje ljudi čak i kada sve drugo nestane.
