U današnjem članku, razmatramo složene i ponekad bolne odnose između roditelja i djece, koji se često smatraju svetim i neupitnim. Međutim, stvarnost pokazuje da nisu svi ljudi imali sretne okolnosti koje bi ih učinile sposobnima za roditeljstvo.
- Često se događa da ljubavi i pažnje nije bilo od početka, a ako ih nije bilo u ranom djetinjstvu, teško je očekivati da će postojati u kasnijim godinama života.Ova tema postaje naročito važna u svjetlu priče žene koja je otvoreno govorila o svom odnosu s majkom i odluci da je smjesti u starački dom. Odnosi roditelja i djece u starosti često postaju složeni, jer kako roditelji stare, mnogi od njih počinju osjećati duboku usamljenost i odbačenost. U tim trenucima, oni traže pažnju, ljubav i podršku svojih djece. Iako je to sasvim prirodan ljudski instinkt, postoje i oni koji smatraju da su u starosti ostali bez nježnosti i razumijevanja zbog vlastite odgovornosti, odnosno zbog svojih postupaka i odluka tokom života.
Žena koja je ispričala svoju priču bila je najstarija kćerka u porodici, koja je od malena svjesno osjećala hladnoću i udaljenost u odnosu sa svojom majkom. Sjeća se da je otac bio ljubazan i privržen, dok je majka često pokazivala nezadovoljstvo i hladnoću, stvarajući time emocionalnu distancu između sebe i svoje djece. Kritike koje je majka upućivala i naglašavanje negativnih aspekata života ostavile su dubok trag na dječje srce, zbog čega se odrasla kćerka osjećala zapostavljeno i nesigurno u odnosu prema majci. Zamišljala je da je njeno rođenje bilo posljedica okolnosti, a ne želje njezine majke, što je dodatno povećavalo tu distancu.
Kako su godine prolazile, majčina narav postajala je sve teža, a iako su u starosti postojali neki znakovi slabosti i skromnosti, sjećanje na nju kao autoritarnu i oštru ženu nije nestalo. Kako su počeli simptomi demencije, porodica se našla pred teškim pitanjem. Na kraju, odlučeno je da je majka smještena u starački dom, gdje je dobila neophodnu njegu i pažnju.
Ova priča nije jedinstvena, jer u Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim zemljama, porodice često imaju problem da li će starijim članovima omogućiti ostanak kod kuće ili ih smjestiti u ustanovu. Društvene promjene, poput migracija i napuštanja zemlje, dodatno pogoršavaju osjećaj usamljenosti među starijim ljudima, koji se osjećaju zapostavljeno i nesigurno u svom životu.
- Za ženu, majčina promjena u starosti bila je zbunjujuća. Osoba koja je nekada bila stroga i autoritarna postala je nježna i pitoma starica. Međutim, unatoč tome, kćerka nije mogla zaboraviti prošlost i sva loša iskustva koja su oblikovala njihov odnos. I dalje je osjećala da su njezini problemi i napetosti s majkom bili samo znakovi da zajednički život nije mogao biti miran i sretan. Majka je, uz to, stalno stvarala konflikte u domu i to je bio jedan od razloga za donošenje odluke o staračkom domu.
Svi članovi porodice nisu pokazali spremnost da preuzmu odgovornost za brigu o majci. Iako se očekuje da porodica bude na okupu i zajednički preuzme obaveze prema starijim osobama, u mnogim slučajevima to nije slučaj. Ovdje je najstarija kćerka bila ona koja je bila prisiljena donijeti najteže odluke, dok su njezina braća i sestra ostali pasivni, prepustivši joj teret brige. Čak i uz materijalnu podršku i finansijsku pomoć koju je pružila, emocionalna bliskost nikada nije mogla biti obnovljena.
Podaci iz različitih izvora pokazuju da Bosna i Hercegovina ima sve stariju populaciju, a kapaciteti za brigu o starijim osobama nisu dovoljni. Ovo stvara dodatni pritisak na porodice koje se, uz brigu o djeci, suočavaju s brigom za roditelje, što čini život često preopterećenim i stresnim.
Kroz priču ove žene jasno se vidi koliko duboko djetinjstvo i sve što su djeca doživjela od svojih roditelja utječe na kasniji odnos u odrasloj dobi. Kćerka je osjećala da je sestra bila privilegirana, uvijek imala podršku od majke, dok je ona sama doživljavala hladnoću. Ova rana iz djetinjstva bila je previše duboka da bi se zaliječila, čak i u starosti, kada je majka počela pokazivati želju za bliskošću.
- Na kraju, majka je pronašla neku vrstu zadovoljstva u staračkom domu. Tu je imala društvo, publiku kojoj je mogla pričati svoje priče i biti u fokusu pažnje, a za kćerku to je bio znak da je donijela ispravnu odluku. Iako je majka bila u domu, osjećaj bijesa prema prošlim postupcima i dalje je bio prisutan, jer se nije mogla potpuno pomiriti s prošlim godinama.
Stručnjaci naglašavaju da narušeno povjerenje iz djetinjstva gotovo nikada ne može biti potpuno obnovljeno u kasnijim godinama. Djeca koja odrastaju bez ljubavi i podrške teško mogu razviti blizak odnos s roditeljima, čak i kada roditelji kasnije pokažu kajanje. Na kraju, ova priča pokazuje koliko su porodični odnosi složeni i koliko rana iz prošlosti oblikuje sadašnjost. Majka je ostala sama u starosti, unatoč tome što je imala djecu i unuke. Kćerka je tek tada, donoseći odluku o staračkom domu, osjetila smirenost, oslobođena od pritisaka i konflikata.
Poruka ove priče nije poziv na napuštanje roditelja, već na to da odnosi trebaju biti izgrađeni na međusobnom poštovanju od samog početka, jer bez toga starost može postati bolno ogledalo prošlih postupaka.
