Sećanja iz ranog detinjstva često su mutna, kao prizori iz sna koji bledi čim otvorimo oči. Ali ponekad, jedno iskustvo ostane urezano zauvek, čak i ako dolazi iz doba kada dete jedva razume svet oko sebe. Moj prvi jasni trenutak nije bio igra u dvorištu, topli zagrljaj mame ili očev glas. Moj prvi, jasni trenutak bila je tišina voza koji klizi kroz Srbiju i pogledi odraslih koji ne znaju šta da rade s malom devojčicom u crvenoj haljini, potpuno samu.
Tog dana sam imala samo četiri godine. Bila sam izgubljena — ili ostavljena — u vozu koji je stajao kod Velike Plane. Niko nije znao ko sam. A ja nisam znala ništa više od njih.
Pronađena bez dokumenata, bez prtljaga, bez ijedne osobe koja bi mogla da kaže: „Ona je naša.“ Samo moje oči, pune pitanja, i glas koji je znao tek nekoliko reči. Sećam se jedino mirisa plastike sedišta i osećaja da nešto nije u redu. Tog dana počela je moja potraga koja traje do danas.
Dete bez prošlosti
Kada su me pronašli, službenici železnice pozvali su policiju. Kako mi je kasnije rečeno, izgledala sam zdravo, negovano, nisam pokazivala znake zlostavljanja ili zapuštenosti. Ali identitet mi je bio potpuna nepoznanica. Nisam znala svoje ime, niti prezime. U početku sam ih nazivala imenima iz mašte – možda su to bili stvarni ljudi koje sam znala, a možda i samo likovi iz bajki koje sam tada slušala.
U bolnici su me pregledali. Lekari su potvrdili da sam fizički zdrava. Niko nije mogao da objasni kako je moguće da dete bude potpuno neidentifikovano u sred Srbije, u vozilu javnog prevoza, bez ijednog odraslog uz sebe. Nisu postojale prijave o nestanku deteta koje bi odgovarale mom opisu. Nijedna škola, obdanište ili ustanova nije tvrdila da me poznaje.
U dom za nezbrinutu decu sam prebačena posle nekoliko dana. Tamo sam dobila novo ime — ono koje danas nosim. Zakon je morao da me “stvori iznova”, jer moje poreklo nije postojalo u papirima.
Odakle dolazim?
Postoji mnogo pretpostavki o tome kako sam završila u tom vozu. Neke osobe koje su tada radile u sistemu socijalne zaštite verovale su da sam možda dete migranata ili sezonskih radnika, koje je ostavljeno ili zaboravljeno u haosu putovanja. Drugi su nagađali da sam možda nelegalno usvojena ili rođena u senci, bez matičnog broja, bez upisa u knjige rođenih, i da su me tadašnji „roditelji“ jednostavno ostavili.
Ali jedno je sigurno – nijedna potraga nije urodila plodom.
Vršene su DNK analize, upoređivane baze podataka, tražene bilo kakve veze. Pronađeno je nekoliko mogućih podudaranja, ali nijedno nije bilo dovoljno precizno da se potvrdi. Sve što imam su pretpostavke i praznina.
Život u domu
Detinjstvo u domu za nezbrinutu decu nije bilo lako. Bez prošlosti, postaješ neko ko mora da izgradi budućnost iz nule. Neki ljudi u institucijama su se trudili da mi pomognu da razvijem osećaj identiteta, da ne osećam da vredim manje samo zato što ne znam odakle dolazim.
Ali istina je da sam često gledala kroz prozor i pitala se da li je možda neka žena tamo negde, daleko, kojoj nedostajem. Da li možda postoji brat ili sestra koji osećaju prazninu, a ne znaju zašto?
U školi sam bila tiha, povučena, uvek s pitanjem „šta ako?“ u glavi. Ali nisam dozvolila da mi to uništi snove. Završila sam srednju školu, zatim i fakultet. Danas radim, imam svoj stan i prijatelje. Ljudi me vide kao stabilnu, mirnu osobu, ali u meni je i dalje ono dete koje sedi samo u vozu i čeka da ga neko pronađe.
Pokušaji otkrivanja istine
Nisam odustajala. Tokom godina sam:
-
Podnosila zahteve za pristup dosijeima iz socijalne službe
-
Kontaktirala medije u nadi da će se neko javiti s informacijama
-
Saradjivala s nevladinim organizacijama koje pomažu nestalima
-
Prijavljivala se u baze podataka za nestale osobe
-
Radila privatnu DNK analizu i poslala uzorke u strane genealoške servise
Nažalost, ništa od toga nije dalo konkretan rezultat. Neke DNK baze su pokazale slaba podudaranja s osobama iz Istočne Evrope, ali bez preciznih veza. Možda je deo moje porodice u inostranstvu. Možda su umrli. Možda me nikada nisu ni tražili.
Zašto je ovo važno?
Ovo nije samo moja priča. Svake godine, na stotine dece u regionu biva napušteno, izgubljeno ili zaboravljeno, a mnogi od njih nikada ne saznaju istinu o sebi. Identitet nije samo ime i prezime. To je osećaj pripadnosti, koreni, porodična istorija. Kada toga nema, osoba mora da izgradi samu sebe iz temelja, često bez pomoći.
Mnoge institucije i dalje funkcionišu sporo. Nema dovoljno međusobne komunikacije između sistema zdravstva, policije, centara za socijalni rad i obrazovanja. Ljudi se gube u birokratiji. Nekadašnje greške još uvek bacaju senku na živote današnjih ljudi.
Kako živim danas
S godinama sam naučila da živim sa svojom nepoznatom prošlošću. Nisam ogorčena, ali sam svesna da praznina postoji. Kada me pitaju o porodici, kažem istinu. Kada me pitaju da li ću ikada tražiti dalje — kažem: uvek.
Danas imam partnera koji zna celu moju priču. Razmišljamo o deci. I ono što želim da prenesem svom budućem detetu jeste: ljubav ne zavisi od porekla, ali poreklo ostavlja trag.
Možda jednog dana, neko pročita ovu priču i seti se crvenokose devojčice u vozu kod Velike Plane. Možda neko nosi istu jamu u duši i pita se gde je nestala ona mala sestra. Možda još nije kasno.
Zato pričam. Zato pišem. Zato ne odustajem.