Psihologinja sa Stanforda: Ovo je najvažnija stvar koju možemo učiniti kao roditelji

Svaki roditelj poznaje trenutke kada njegovo dijete doživi slom usred trgovine ili odbije ustati iz kreveta za školu. U tim situacijama, prirodan odgovor može biti želja da dijete bude ukoreno ili da mu se objasni zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo. Međutim, psihologinja Caroline Fleck, koja je gostujuća predavačica na Sveučilištu Stanford i autorica nadolazeće knjige Validation, predlaže alternativni pristup koji može biti puno efikasniji u dugoročnom smislu.

Umjesto da se koristi kritika i objašnjenja koja često mogu izazvati dodatni otpor, Fleck savjetuje roditeljima da se fokusiraju na validaciju djetetovih osjećaja. Prema njezinim riječima, najvažniji korak u procesu odgoja jest postati vještiji u validiranju emocija djece, što uključuje razumijevanje i priznavanje njihovih osjećaja bez osuđivanja.

Što je točno “validacija” i kako je primijeniti u svakodnevnom životu?

Validacija u kontekstu roditeljstva znači da roditelj aktivno sluša dijete, razumije njegove emocije i potvrđuje te osjećaje, bez da ih minimizira ili ignorira. Ključna komponenta ovog pristupa je da dijete ne doživi sram niti osudu zbog svojih emocija. Fleck objašnjava da kada dijete osjeti da je njegovo emocionalno iskustvo priznato, ono će biti sklonije promijeniti svoje ponašanje na konstruktivan način.

Na primjer, kada njezina kći nije željela obaviti kućanske poslove, Fleck nije počela s kritikama. Umjesto toga, pitala je svoju kći zašto se toliko uzrujala kada je trebala isprazniti perilicu posuđa. “Ona mi je ispričala potpuno iskrivljenu verziju onoga što se dogodilo,” kaže Fleck. Kći je opisivala situaciju kao da je mama vrištala i bacala stvari, dok je zapravo samo tražila da isprazni perilicu. Kroz takav razgovor, Fleck je omogućila djetetu da izrazi svoje osjećaje, umjesto da je odmah ispravlja ili kazni.

Kada roditelj uspije prepoznati da nitko ne voli raditi kućanske poslove, uklanja se osuđujući ton, a dijete osjeća da su njegovi osjećaji prihvaćeni. Tek tada, kroz validaciju, roditelj može objasniti zašto je potrebno obavljati te odgovornosti. Fleck objašnjava: “Cilj je potvrditi emociju, a zatim se usredotočiti na ono što nije ispravno, to jest ponašanje koje treba promijeniti.”

Sram vs. krivnja: Koji je bolji pristup u odgoju?

Još jedan važan aspekt roditeljskog pristupa prema ponašanju djeteta je razumijevanje razlike između krivnje i srama. Fleck i sociolog Adam Galinsky iz Columbia Business School-a ističu da su ove dvije emocije vrlo različite, a njihovo upravljanje može imati veliki utjecaj na djetetovo ponašanje.

Sram je emocija koja može ozbiljno ometati dijete u procesu rješavanja problema i donošenja racionalnih odluka. Galinsky napominje da “sram nije produktivna emocija”, jer paralizira dijete i destabilizira njegovo emocionalno stanje. Kada dijete doživi sram, ono će se povući i izbjegavati situacije u kojima je došlo do nesuglasica, umjesto da razmišlja o tome kako popraviti situaciju.

S druge strane, krivnja može biti puno korisnija emocija jer potiče dijete da prepozna svoje pogreške i traži rješenja. “Krivnja vodi prema popravljanju, dok sram često vodi prema izbjegavanju,” objašnjava Galinsky. Stoga, umjesto da roditelj izazove sramu kod svog djeteta, bolje je usmjeriti dijete prema krivnji, koja može biti motivirajući faktor za promjenu ponašanja.

Kako roditelj može primijeniti ove principe u svakodnevnim situacijama?

Roditelji se mogu truditi odvojiti emocije od ponašanja djeteta. Na primjer, kada dijete pokazuje frustraciju ili razočaranje, roditelj može razumjeti da su ti osjećaji prirodni i da je u redu osjećati se tako. Ključ je u tome da dijete shvati kako kako ćemo se ponašati u određenoj situaciji uvijek ovisi o našoj odluci.

Roditelji mogu koristiti sljedeće tehnike za poboljšanje svojih reakcija na djetetove emocije:

1. Slušanje bez prekidanja – Uvijek dopustite djetetu da izrazi svoje osjećaje, čak i ako to znači da će pričati o situacijama na koje ste vi gledali potpuno drugačije.
2. Potvrđivanje emocija – Pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća. Na primjer, možete reći: “Razumijem da te to ljuti”, ili “Znam da ti nije lako”.
3. Objašnjavanje ponašanja – Nakon što se osjećaji potvrde, možete preći na objašnjavanje zašto je ponašanje koje dijete pokazuje neprihvatljivo. Na primjer: “Razumijem da ti nije drago obavljati kućanske poslove, ali to je odgovornost koju moramo obaviti.”

Zaključak

Pristup koji se temelji na validaciji emocija i izbjegavanju sramoćenja može imati izuzetno pozitivan učinak na emocionalni razvoj djeteta. Umjesto da se fokusirate samo na kritiku i objašnjavanje zašto je nešto pogrešno, pokušajte prvo razumjeti djetetove osjećaje. Kroz aktivno slušanje i priznavanje tih osjećaja, dijete će biti spremnije promijeniti svoje ponašanje i naučiti kako se nositi s negativnim emocijama na zdrav način.

Ovaj pristup, koji uključuje validaciju, može pomoći u smanjenju stresa, razvijanju emocionalne inteligencije i jačanju roditeljskih veza s djecom, što dugoročno doprinosi zdravijem razvoju njihovih socijalnih vještina i sposobnosti rješavanja problema.