Danas ćemo pisati o tužnoj životnoj priči Amara iz Sarajeva koji je živio sa uvjerenjem da mu je majka živa, a šta je poslije bilo pročitajte u nastavku.
U jednom dijelu Sarajeva, u kući čije zidove i danas paraju tragovi rata, odrastao je dječak po imenu Amar S. Kuća je bila jednostavna, okrenuta prema šumi, a iznutra ogoljena – bez slika, bez ukrasa, bez ijednog traga prošlosti. Živio je tamo sa ocem Samirom, šutljivim i ponosnim čovjekom koji je odbijao govoriti o bilo čemu što se dogodilo prije Amarovog rođenja.
Na pitanje o majci, Samir bi odgovorio kratko: „Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš.“ I to je bilo sve. Nije bilo fotografija, priča, uspomena. Samo zidovi i tišina.
Jedina osoba koja je donosila toplinu u Amarov život bila je nana Fadila – žena nježnih ruku i očiju punih blagosti. Bila je njegova utjeha, zagrljaj u tišini. Ali i ona je ćutala o prošlosti, stalno govoreći da je „mali da razumije“.
Godine su prolazile, a Amar je postajao sve povučeniji. Nije postavljao previše pitanja jer nije znao da bi odgovori mogli promijeniti sve. Tišina mu je postala prirodna. Nije imao šta da slavi, nije imao šta da pamti. Nije znao da mu nešto fali, jer za drugačije nije znao.
A onda se sve promijenilo.
Jednog dana, dok je čistio stari podrum, iza jedne komode pronašao je izblijedjelu kutiju. U njoj su bili sitni ostaci djetinjstva – komadi odjeće, žuti papiri, zaboravljene igračke… i jedna fotografija. Crno-bijela slika mlade žene s blagim osmijehom. Na poleđini pisalo je plavom hemijskom: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
Aleksa? To ime mu nije bilo poznato. Prvi put je pomislio da možda nije ono što je mislio da jeste.
Te večeri, fotografiju je ostavio na stolu. Kada je Samir ušao u sobu i ugledao je, bilo je jasno da istina više ne može da čeka.
Amar je upitao: „Ko je ona? I zašto piše da sam Aleksa?“ Samirovo lice je dugo šutjelo, a onda je napokon progovorio. Ispričao mu je priču o Eni – Srpkinji koju je volio prije rata. Zbog porodičnog pritiska, dali su djetetu ime Aleksa i krstili ga, kako bi pokušali da udovolje njenoj porodici. Ali Ena nije izdržala. Otišla je. A Samir je, slomljen, promijenio sinu ime i vjeru, i odlučio da ga podiže sam – kao Amara, u svom svijetu, daleko od prošlosti.
Amar je bio u šoku. „Promijenio si mi sve. Ukrao si mi identitet.“ Samir je samo rekao: „Da te zaštitim. Od svijeta. Od bola.“
Sljedećih dana, Amar je hodao sarajevskim ulicama u potrazi za sobom. Odlazio je u džamije i crkve, pokušavao razumjeti gdje pripada. Tragom dokumenata saznao je da je Ena u Novom Sadu. Udata, bez druge djece, predaje njemački jezik.
Poslao joj je kratku poruku:
„Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“
Odgovor je stigao dva dana kasnije:
„Jesam. Čitam kroz suze. Bila sam kukavica. I svakog dana si mi nedostajao.“
Sastali su se u kafiću pored Dunava. Ena je i dalje imala onaj isti osmijeh, samo sada s više bora. Ispričala mu je sve: o strahu, mladosti, odlasku. „Nisam znala kako da budem majka. Otišla sam misleći da te tako manje gubim.“ Amar nije mogao reći da joj oprašta, ali je izgovorio: „Ne mrzim te. Samo više ne znam ko sam.“
Vratio se u Sarajevo. Samir ga je čekao na vratima.
„Jesi je našao?“ – upitao je tiho.
„Jesam. I dalje te volim. Ali ne mogu ti oprostiti što si me stvorio u nekog drugog.“
Samir ga je tada prvi put zagrlio. I zaplakao.
Danas Amar – ili Aleksa – živi između dva imena, dvije vjere, dva svijeta. Slavi i Bajram i Božić, piše o identitetu, oprostu i pripadanju. Na groblju polaže cvijeće na dva groba – jednom muslimanskom, jednom pravoslavnom dedi.
Na dokumentima je i dalje Amar, ali svoje misli i priče potpisuje kao A. Sehić.
Jer, kako kaže – istina nije uvijek jednostavna. Ali je jedina koja oslobađa.
