Proteklog dana doživjela sam nešto što je ostavilo dubok trag u meni. Na svom poslu, kao babica, prisustvovala sam porođaju žene koja je, na neki način, ušla u moj život onda kada je sve počelo da se raspada. Bila je to ista ona žena s kojom me je moj bivši partner varao više od godinu dana. Na kraju me je napustio upravo zbog nje. I dok sam ja bila ta koja joj je pomogla da rodi, on je stajao napolju, kao da je uvijek bio uz nju, brižan muž i otac, čekajući taj najvažniji trenutak.
Izvana sam djelovala profesionalno, sabrano, kao da me se sve to ne tiče. Ali u meni je vladala emocionalna oluja. Ispod bijelog mantila krila se tuga koju nisam mogla pokazati. U tom trenutku, osjećala sam sve ono što sam nekada zamišljala da će biti moj život – ali ne iz prve osobe, već iz tuđe senke.
- Pet godina života provela sam s njim. Pet godina u kojima smo dijelili sve – misli, planove, snove, ideje o budućnosti.
- Razgovarali smo o djeci, davali im imena u šali, zamišljali zajednički dom.
- Sve je izgledalo sigurno, stvarno, kao da pripadamo jedno drugom.
A onda se sve raspalo. Ne zato što smo prestali da se volimo, niti zato što je nešto falilo među nama. Već zato što se pojavila treća osoba. Ona. Žena koja je znala da postoji neko drugi u njegovom životu. Nije se povukla, i on se nije vratio. Ostali su zajedno. I sada, dok stojim pored nje dok rađa, u meni se sudara gubitak s dužnošću.
Bila sam svjedok trenutka za koji sam vjerovala da će jednog dana biti moj. A sada se dešava njoj. I to s njim. Bila sam prisutna u rađanju novog života koji ne pripada meni, iako sam zamišljala kako bi bilo da sam na njenom mjestu. Ta slika bola i nepravde ostaje neizbrisiva.
- Teško je gledati kako neko drugi živi ono o čemu si ti sanjao.
- Teško je biti prisutan u trenutku koji si zamišljao za sebe, a sada ga gledaš sa strane.
- Još teže je ne pokazati ništa – ni tugu, ni bijes, ni razočaranje.
Sjetila sam se svih njegovih riječi, svih obećanja koja su zvučala tako uvjerljivo. Sjetila sam se načina na koji smo zajedno birali ime za naše buduće dijete. I sada, to dijete postoji – ali nije moje. On je drži za ruku, drži njihovo dijete u naručju. A ja, koja sam to isto željela, stojim u pozadini, pomažem, šutim.
Nema pravog načina da se takva situacija preboli. Nema rečenice koja će obrisati osjećaj izdaje. Nema odgovora na pitanje: “Zašto je izabrao da ode?” Možda nikada neću znati zašto je lagao. Zašto je rušio ono što smo gradili. Možda se neke stvari ne mogu objasniti, već samo – prihvatiti. I to najviše boli.
Ali bez obzira na sve, još sam ovdje. Još sam ja. Iako povrijeđena, nisam uništena.
- Moje vrijednosti su i dalje tu.
- Moji snovi nisu umrli.
- Moje srce i dalje zna da voli.
Samo što sada znam da ta ljubav ne smije biti usmjerena ka nekome ko nije znao da je čuva. On je otišao. Izabrao je nju. Stvorili su život koji je nekada bio moj san. Ali možda je to samo znak da moj put vodi nekuda drugde.
Za sada, sve što ostaje je gorčina. Ali i spoznaja da sam izdržala trenutak koji bi mnoge slomio. Ostala sam profesionalna, dostojanstvena, mirna. Dok su drugi stvarali nove početke, ja sam završavala poglavlje koje nisam sama birala da se završi.
Možda ovaj trenutak nije kraj. Možda je početak mog vlastitog isceljenja. I kad prođe bol, kad rana više ne bude krvarila, znaću da sam prošla kroz vatru i izašla jača. Jer, ponekad, upravo oni trenuci koji nas najviše povrijede postanu naši najdublji učitelji.
