Danas ćemo pisati o zanimljivoj priči koja nam stiže iz Bosne i Hercegovine. Riječ je o razvodu i prekidu, a šta se dogodilo četiri decenije poslije možete da pročitate u nastavku članka.
Evo prepričane i jedinstveno napisane verzije tvoje priče, proširene na otprilike 700 riječi, bez naslova i reklama, sa ključnim pojmovima boldiranim:
Njihovu ljubav pamti cijelo jedno malo bosansko mjesto. Govorili su da su najljepši par, da izgledaju kao da su izašli iz filmske priče. Bili su mladi, puni snova, i činilo se da ih ništa ne može rastaviti. No, rat je imao drugačije planove. Jedan je završio bez ruke, drugi s porodicom, a oboje s srcem punim uspomena.
- Bili su samo djeca kad su se upoznali, ali već tada su svi vidjeli nešto posebno između njih. Gdje god bi se pojavili, ljudi bi ih gledali s osmijehom, kao da znaju da su pred njima dvije duše stvorene jedno za drugo. Njihova ljubav bila je snažna, mladalačka i iskrena. Odrastali su zajedno, išli u školu, dijelili planove, radosti, tuge. O braku su pričali kao o nečemu što je prirodni slijed njihovog odnosa, nešto što se podrazumijeva.
A onda je sve stalo. Rat je došao kao tiha oluja, a zatim raznio sve što su poznavali. Ljudi su nestajali, kuće su gorjele, granate su sijevale iz vedra neba. On je otišao na front, a njoj su roditelji u panici rekli da spakuje najosnovnije i krene s njima ka Srbiji. Nije imala načina da ga obavijesti, nije znala je li živ, nije imala ni snage ni mogućnosti da traži odgovore.
U novom gradu, s novim prezimenom, pokušala je izgraditi život iz temelja. Udala se za čovjeka koji je bio miran i dobar, i pružio joj sigurnost. Imali su djecu, stvorili dom u Kragujevcu. Život je tekao dalje, ali u njenim mislima, on je uvijek bio prisutan. Često bi uveče, kad bi kuća utonula u tišinu, izvadila stari album i pogledala jednu sliku – njih dvoje, mladi, nasmijani, on u sakou koji mu je sama sašila. Taj osmijeh više nikada nije imala ni na jednoj fotografiji.
I onda, sasvim neočekivano, došao je dan koji je promijenio sve. Muž je ušao u sobu i rekao tihim glasom: „Traži te neki čovek. Kaže da nema ruku i da te traži već dugo.“ U tom trenutku srce joj je stalo. Nije morala da pita ništa – znala je. Bio je to on, Edin.
Sjeo je preko puta nje, stariji, ozbiljniji, ali pogled je bio isti. Ispričao joj je sve. Kako je u ratu izgubio ruku, kako je preživio pakao, kako je radio u Nemačkoj, u skladištima, koliko je mogao. Svima je govorio o njoj, ali niko nije znao njeno novo prezime. Sve dok nije slučajno sreo njihovu staru prijateljicu iz školskih dana. Ona mu je rekla: „U Kragujevcu je. Udala se. Dobro je.“ Dala mu je adresu. I eto ga – stajao je ispred kapije, kao da je prošlo dan, a ne 35 godina.
- Samo ju je pogledao i rekao: „Nisam želio da umrem, a da te još jednom ne vidim.“ Nisu mnogo pričali. Nisu ni morali. Suze su rekle sve. Plakali su – zbog svega što su imali, što su mogli imati, i zbog svega što su zauvijek izgubili.
Ne zna da li bi se vratila. Ima život, porodicu, djecu. On nema nikoga. Ostao je sam, sa sjećanjem i ljubavlju koja nikad nije izblijedila. Ipak, zna jedno – niko je nikada nije volio kao Edin. I niko je nikada nije gledao onako, kao što je on gledao te večeri – pogledom u kojem je bilo i tuge, i radosti, i neizgovorene riječi.
To je pogled koji se pamti cijelog života.
