Priča koju danas donosimo je obišla cijeli region, te u svijetu raznih događaja ova priča je izuzetak svega što je negativno.
U svijetu gdje mnogi miješaju dom s adresom, a sreću s luksuzom, priča Mejase iz Gradačca dolazi tiho, ali udara duboko. Nema ona naslovnice, nema naslove, nema kamere koje je prate, ali ima nešto što se danas rijetko sreće – nepokolebljivu vjernost sebi i svome. U moru ljudi koji trče za “boljim sutra”, Mejasa je jednostavno ponijela najbolje od juče.
Njena sudbina vodi iz Bosne u Njemačku, ali ne i iz duše u prazninu. Jer Mejasa nije žena koja zaboravlja, već žena koja pamti. I dok su mnogi, u tuđem svijetu, izgubili jezik, mirise i običaje, ona ih je sačuvala – ne da bi se sjećala, nego da bi ih živjela.
U vrijeme kad se ljudi boje povjerenja, a odnosi pucaju na prvoj prepreci, Mejasa je izabrala ljubav bez granica. Udala se za čovjeka kojeg nije poznavala dugo, ali njeno srce ga je prepoznalo odmah. Bio je stranac po jeziku, ali domaći po duši – čovjek koji nije tražio savršenu ženu, već ženu koja zna voljeti tiho i iskreno.
U njemu je našla oslonac, partnera, prijatelja i dom. Nisu dijelili prošlost, ali su zajedno počeli graditi budućnost u kojoj su mirisi Bosne i ritam Njemačke pronašli zajednički jezik.
Jedna obična šetnja dovela ih je do malog sobička, a u tom prostoru, Mejasa je ponovo srela sebe. Taj kutak, nalik na mutvak iz njenih djevojačkih dana, postao je duhovno srce njenog novog doma.
U sobičku nije bilo luksuza, ali je bilo:
- vezenih jastuka,
- mirisa začina i domaće kuhinje,
- ćilima, čipke i ručnih radova,
- i najvažnije – sjećanja koja griju više od grijanja.
To nije bio prostor za pokazivanje, već mjesto gdje duša odmara, gdje prošlost i sadašnjost sjede za istim stolom.
Taj prostor probudio je nešto u Mejasi što ni ona nije znala da postoji – pjesničku dušu. Počela je pisati stihove, jednostavne i tople, baš kao i život koji živi. Nije ih učila, nije ih planirala. Samo su tekli – iz srca, kroz ruke, na papir.
U njenim stihovima nema velikih riječi, ali ima velikih osjećanja. Ima tuge za rodnim krajem, ali i zahvalnosti za novi život. Ima ženske snage, skromnosti i ljubavi koja ne traži aplauz, već smisao.
Tradicija za Mejasa nije prošlost – to je sadašnjost. Iako živi u zemlji gdje se sve mjeri minutom i markom, ona vrijednosti mjeri srcem. Njene ruke i dalje:
- kuhaju sarmu i peku pitu,
- pripremaju zimnicu kao što je radila njena majka,
- sade rajčicu i paprike u bašti kao da je Gradačac iza ograde.
Razmjenjuje recepte s Njemicama, ali ne zaboravlja bosanski lonac. U njenoj kuhinji ne mirišu samo začini, već djetinjstvo, bakina kuća i zavičaj.
Kad zapeva sevdalinku, zna se – to nije samo pjesma, to je most između dva svijeta.
Priča o Mejasi nije priča o Njemačkoj, već o ženi koja nije izgubila sebe, iako se sve oko nje promijenilo. Ona nije tražila više – samo je uzela ono najbolje iz Bosne i odnijela sa sobom. Nije se trudila da postane neko drugi, već je ostala svoja – i zato je uspjela.
U njenoj maloj sobi miriše Bosna, u njenim stihovima živi toplina, a u njenom životu puno je više od luksuza – ima duše, doma i dubine.
Jer, kako Mejasa pokazuje – kad znaš ko si i odakle dolaziš, ne moraš da se mijenjaš da bi pripadao. Svijet se možda promijeni oko tebe – ali ti možeš biti onaj koji mijenja svijet oko sebe.
I zato, neka sobičak u Višnjikoj banji ili Gradačcu ne bude samo prostor, već dokaz da dom nije tamo gdje si rođen – nego tamo gdje tvoje srce i dalje govori istim jezikom, bez obzira na granice.
