BONUS TEKST
Tokom posjednjih godina života, brinula sam o svojoj baki, dok su se moja braća i sestre potpuno posvetili svojim porodicama i vlastitim obavezama. Kada je preminula, oni su naslijedili njen nakit, dok je meni ostao samo njen stari automobil. Osjećala sam se slomljeno i zanemareno, pa sam auto ostavila da stoji netaknut gotovo godinu dana.
Danas sam se napokon odlučila da ga provozam. Čim sam upalila motor, uključila se kaseta i začuo se bakin glas. Tiho je rekla: „Otvori kasetu, draga Sara.“ Zatečena, zaustavila sam se i otvorila kasetu. Unutra sam ugledala poveći snop novca i hrpu pisama, sva ispisana njenim prepoznatljivim rukopisom. Suze su mi potekle same.
Nisam imala pojma da je baka sve vrijeme štedjela novac za mene – baš u trenutku kada mi je bio najpotrebniji. Ali još dragocjenije od novca bile su njene riječi. U pismima mi je govorila koliko me je voljela, koliko joj je značilo vrijeme koje smo provele zajedno.
„Tvoja dobrota je tvoj najveći dar,“ napisala je. „Brinula si o meni ne znajući da sam štedjela za tebe – i baš zbog toga sam neizmjerno ponosna na tebe.“ Te rečenice su me duboko dotakle i dale mi snagu koju nisam ni znala da mi je potrebna. Njena pisma postala su moje pravo naslijeđe.
Mnogi roditelji, u želji da budu najbolji što mogu, nesvjesno prave greške u pristupu svom djetetu. Često vjeruju da će određene metode pomoći da dijete odrasta u „pravu osobu“. Međutim, zaboravljaju da, iako dijete ponekad djeluje zrelije nego što jeste, ono nije odrasla osoba i ne može razumjeti suptilne ili prikrivene poruke koje mu šalju.
U svakodnevnom životu djeca prave nestašluke koji mogu iznervirati roditelje, ali način na koji odrasli reaguju u tim trenucima ima ogroman uticaj na formiranje djetetove ličnosti i njegov emocionalni razvoj. Jedna od najčešćih grešaka je vjerovanje da se ignorisanjem može vaspitati dijete.
- Kod odraslih ljudi ignorisanje se ponekad doživljava kao kazna ili signal da treba popraviti grešku.
- Međutim, kod djece ovaj pristup daje potpuno suprotan rezultat.
Mališani često osjećaju da ignorisanje znači povlačenje ljubavi, i to baš u trenutku kada im je ona najpotrebnija. Važno je postaviti granice u odnosu roditelj-dijete, ali one ne smiju biti ispunjene tišinom i odbacivanjem.
Kada roditelj okrene glavu od djeteta, ono može početi da vjeruje da mora biti savršeno da bi zaslužilo ljubav i pažnju.
Zamislite situaciju: šestogodišnji dječak slučajno prospe supu po stolu. Njegov otac reaguje burno – izdere se i potom zaćuti, potpuno ga ignorišući. Dječak pokušava da mu priđe, da ga dodirne, traži bilo kakvu reakciju, ali otac ostaje hladan i zatvoren. U tom trenutku dijete počinje da razmišlja: „Vrijedim samo kada ne griješim. Možda je bolje da se povučem i postanem nevidljiv.“
Takve situacije ostavljaju dubok trag. Dijete usvaja poruku: „Kriv sam čak i kada nisam.“ Taj unutrašnji glas često ga prati i u odraslom dobu, utičući na samopouzdanje i sposobnost da prihvati sebe.
Da bi se ovo izbjeglo, roditelj bi trebao ostati prisutan čak i kada postavlja granice. U opisanom primjeru zdraviji pristup bio bi: „Prosuo si supu. Hajde da zajedno obrišemo.“ Na taj način roditelj šalje poruku da kritikuje ponašanje, ali da i dalje voli i prihvata dijete kao osobu.
- Dijete tako uči da ljubav nije uslovljena savršenstvom.
- Osjeća sigurnost i podršku čak i u trenucima kada griješi.
Slične greške događaju se i u sukobima među braćom i sestrama. Na primjer, četvorogodišnja djevojčica u naletu bijesa udari brata. Majka je izgrdi i potom ode u drugu sobu, ignorišući njene pokušaje da se približi. Djevojčica osjeća da nije vrijedna ljubavi jer nije bila savršena.
Mnogo korisnije bi bilo da majka smiri situaciju uz jasnu poruku: „Ne smiješ udarati brata. Hajde da sjednemo dok se oboje ne smirite.“ Dijete uči da roditelj ostaje tu čak i kada ono pogriješi i da uvijek postoji prilika za ispravku ponašanja bez osjećaja srama ili odbacivanja.
Za djecu, posebno u ranim godinama, ključno je da osjete da ljubav ne nestaje kada naprave grešku. Roditelji koji biraju prisutnost i razumijevanje, čak i u teškim trenucima, pomažu svom djetetu da razvije zdrav osjećaj vlastite vrijednosti i emocionalnu stabilnost.
Djeci ne trebaju roditelji koji se povlače kada stvari postanu izazovne. Trebaju im roditelji koji ostaju – koji ih vide, vode kroz greške i svojim ponašanjem pokazuju da je ljubav stalna i ne zavisi od savršenstva.
