Iako je ljubav osjećaj koji prevazilazi granice jezika, kultura i nacionalnosti, kada se pojavljuje između osoba istog pola, još uvijek nailazi na prepreke – naročito u društvima gdje su duboko ukorijenjene tradicionalne vrijednosti temelj zajedničkog identiteta. Upravo u tom kontekstu, lična ispovijest doktora Aleksandra Kibela i njegova emotivna veza s devet godina mlađim Ivanom Ptičarom izazvali su snažan odjek širom regiona. Njihova priča nije prošla nezapaženo – pokrenula je lavinu reakcija, javnih polemika i raznovrsnih stavova, istovremeno osnažujući neke, a druge izazivajući na otpor i preispitivanje.
Aleksandar Kibel, internista iz Osijeka, odlučio je napraviti ono što mnogi u njegovom položaju još uvijek ne smiju – da iskreno progovori o svom životu, osjećanjima i identitetu. Njegova autobiografska knjiga Imati muda, napisana u tišini bolničkih smjena, nije samo zbirka sjećanja i profesionalnih priča, već i lična ispovijest čovjeka koji se, tek kasnije u životu, zaljubio u muškarca. To nije bila epizoda iz mladosti, već trenutak potpunog razotkrivanja nakon što je upoznao Ivana, profesora historije i njemačkog jezika.
Svoju ljubav Kibel opisuje bez patetike i bez nametanja, jednom rečenicom koja je postala središnja poruka njegove knjige: „Naš grijeh je što smo dva muškarca koji se vole. Kome smo naškodili? Nikome.“ Ovim riječima ukazao je na sukob između lične slobode i društvenih očekivanja, koji je njegovu priču učinio toliko izazovnom i snažnom.
Posebnu pažnju javnosti izazvalo je to što je Kibel ranije bio u braku sa ženom, s kojom ima kćerku Noru. Mnogi su ga optužili da je razorio porodicu iz sebičnih pobuda, smatrajući njegovu vezu s muškarcem pukim hirskim zaokretom. Ipak, on u knjizi pojašnjava da nije riječ o prolaznoj strasti, već o godinama potiskivanja vlastitog identiteta i pokušaju da ispuni tuđa očekivanja, dok je iznutra osjećao suprotan poriv.
U tom razotkrivanju, za njega je najvažnije bilo da kćerka zna istinu – da je voli, ali da ne može više igrati ulogu koja mu nikada nije bila istinski prirodna. Njegova odluka da bude ono što jeste, čak i po cijenu osude, bila je izbor istine nad društveno prihvatljivom laži.
- Na društvenim mrežama reakcije su bile burne:
- Podrška, ali i uvrede.
- Komentari poput “nastrano”, “neprirodno” i “šta će mu dijete misliti?” jasno su pokazali da predrasude i dalje dominiraju javnim prostorom.
- No istovremeno, pojavile su se i poruke zahvalnosti – ljudi koji su se prepoznali u njegovoj borbi.
Sociolozi već dugo upozoravaju da brakovi sklopljeni iz obaveze, a ne iz stvarne bliskosti, pogađaju sve članove, naročito djecu. Kibel je želio da Nora odrasta uz oca koji ne skriva istinu, već je živi. Njegovo pitanje ostaje važno: da li je veća odgovornost ostati u iluziji radi prihvaćenosti, ili izaći iz nje radi vlastitog mira?
Psihologinja Irena Vujović ističe važnost ovakvih ispovijesti za društvo. Prema njenim riječima, negiranje seksualnog identiteta nosi ozbiljne psihološke posljedice, a otvoreni razgovori poput Kibelovog pomažu u razbijanju tabua. Ljubav, kaže ona, ne bi trebala imati objašnjenja – ali društvo je još uvijek tumači kroz prizmu straha i navike.
Ono što ovu priču dodatno osnažuje jeste što Kibel ne traži opravdanje ni saglasnost. On traži pravo da bude ono što jeste – da voli bez srama, da govori bez straha. Njegova knjiga postala je ne samo lična ispovijest, već i tiha nada za mnoge koji se još uvijek skrivaju.
Iako su reakcije bile polarizovane, književni i akademski krugovi su Imati muda dočekali s poštovanjem. Boris Dežulović, poznati hrvatski novinar, opisao je knjigu kao “društveni izazov i ogoljenu istinu o onome o čemu šutimo predugo”. Interes javnosti potvrđen je i prodajom – knjižare u Zagrebu i Splitu zabilježile su povećanu potražnju, što govori o potrebi da se čuju priče koje ne prate dominantne obrasce.
Iako su mnogi pokušali njegovu ispovijest svesti na političku provokaciju ili aktivističku gestu, Kibelova priča to nije. Ona je prvenstveno priča o ljubavi, istini i ličnom oslobađanju. Njegov cilj nije da mijenja svijet, već da ga podsjeti da je sloboda življenja osnovno ljudsko pravo.
Na kraju, ono što Kibel ostavlja jeste pitanje koje ostaje da lebdi u zraku: Ako je jedini “grijeh” ljubav između dvije odrasle osobe – nije li onda problem u onima koji tu ljubav osuđuju? Njegova rečenica ostaje kao poruka mnogima koji još šute: „Naš grijeh je što se volimo. Ako je to najveći problem koji društvo ima – možda i nije problem u nama.“
