Vjerujemo da ste nekada doživjeli osjećaj da sa vama nešto nije uredu i da se osjećate nemirno kao da vas nešto guši. Danas ćemo pisati na tu temu i o tome kako da reagujete u ovakvim situacijama.
U svakodnevnom životu svi prolazimo kroz promjene koje ne primjećujemo odmah. Naše tijelo i um ne funkcionišu isto u svakoj fazi života. S godinama se mijenja fizička izdržljivost, ali isto tako dolazi i do značajnih promjena u psihičkoj otpornosti. U toj tihoj promjeni često se pojavi anksioznost, kao nevidljivi saputnik koji utiče na kvalitet života. Mnogi ne razumiju razliku između uobičajene zabrinutosti i dubljih, hroničnih stanja, no ona je itekako stvarna i opipljiva.
Anksioznost se ne pojavljuje uvijek zbog nekog konkretno stresnog događaja. Ona je najčešće odgovor organizma na imaginarne prijetnje – situacije koje mozak percipira kao opasne, iako realne opasnosti nema. Radi se o snažnom emocionalnom i fiziološkom mehanizmu koji pokreće cijeli organizam, često bez jasnog razloga. Osoba se tada osjeća kao da je u borbi protiv nevidljivog neprijatelja, što stvara osjećaj zbunjenosti, neshvaćenosti i usamljenosti.
Mnogi simptomi anksioznosti dolaze postepeno. U početku mogu izgledati bezopasno – blaga napetost, povremeni problemi s disanjem, osjećaj nelagode u tijelu. Međutim, s vremenom, ti simptomi postaju učestaliji i intenzivniji. Osoba može osjećati vrtoglavicu, nesvjesticu, gubitak daha, kao i snažnu fizičku napetost. Pojavljuju se i trnci u rukama i nogama, stezanje u grudima, grčevi u vilici i vratu. Sve to često izgleda kao srčani udar ili neki drugi ozbiljan zdravstveni problem, što dodatno povećava strah.
- Osobe koje se bore s anksioznošću često doživljavaju i psihološke poteškoće. Misli neprestano jure, stvaraju se negativni scenariji, stalno se postavljaju pitanja bez odgovora. Pojavljuju se tzv. “što ako” misli: šta ako se nešto loše dogodi, šta ako pogriješim, šta ako me drugi osude. Takve misli ne prestaju ni noću ni danju. Um postaje zarobljenik vlastitih briga, a osoba gubi osjećaj kontrole nad sobom. Sposobnost koncentracije opada, donošenje odluka postaje izuzetno teško, a čak i jednostavni zadaci mogu izgledati preteški.
Takav psihološki pritisak neminovno se prenosi i na tijelo. Konstantna napetost i strah dovode do kroničnog umora, poremećaja sna i osjećaja iscrpljenosti. Osoba više ne živi punim plućima, već preživljava iz dana u dan, pokušavajući da funkcioniše uprkos ogromnom unutarnjem teretu.
Osim fizičkih i psihičkih simptoma, anksioznost značajno mijenja i ponašanje. Ljudi se često počinju povlačiti iz društva, izbjegavaju javna mjesta, pa čak i obične dnevne obaveze. Odlazak na posao, druženje s prijateljima ili posjeta prodavnici može postati ogroman izazov. Često se razvije osjećaj stidljivosti, sumnje u sebe, strah od osude i izolacije. U tom stanju čovjek se osjeća odvojen od stvarnog svijeta, kao da ga gleda sa strane, kao da nije dio vlastitog života.
Biološki gledano, anksioznost je evolutivni mehanizam – aktivira se kao odgovor tijela na stres. I dok je nekada služila da nas zaštiti od stvarnih prijetnji, danas nas obuzima zbog svakodnevnih izazova: rokova, očekivanja, odnosa, informacija koje nas zatrpavaju. Naš mozak ne pravi razliku između stvarne opasnosti i emocionalnog stresa.
Postoji više oblika anksioznosti. Neki doživljavaju panične napade – iznenadne nalete snažnog straha koji dolaze niotkuda. Drugi pate od socijalne anksioznosti, gdje je strah od tuđe procjene toliko jak da izbjegavaju bilo kakav kontakt s drugima. Postoje i specifične fobije, gdje pojedinac razvija jak strah od određene situacije, predmeta ili mjesta. Svaka od ovih formi ima svoje osobitosti, ali korijen problema je isti – unutrašnji nemir koji potresa cijeli organizam.
- Ipak, važno je razumjeti da anksioznost nije znak slabosti. Naprotiv, to je signal da je našem tijelu i umu potreban predah, nova ravnoteža. U tom smislu, prepoznavanje anksioznosti je prvi korak ka ozdravljenju. Postoje brojni načini liječenja i kontrole – od psihoterapije, preko promjene životnih navika, do medicinskih tretmana. Redovna fizička aktivnost, zdrava ishrana, duboko disanje i podrška bliskih ljudi mogu biti ključni faktori u procesu ozdravljenja.
Na kraju, suočavanje s anksioznošću zahtijeva hrabrost. Priznati sebi da nešto nije u redu, potražiti pomoć i raditi na sebi jeste pravi čin snage. Važno je znati da nismo sami, da pomoć postoji i da se put prema mirnijem životu gradi korak po korak – strpljivo, svjesno i s vjerom u ozdravljenje.
