Mnogi ljudi tokom karijera žive živote na visokoj nozi, ali nakon nekog vremena kada se smanji količina novca ostanu u sjeni prošlog života.
Nekadašnji baletski umjetnik, čiji su dani bili prožeti gracioznim pokretima, ljubavlju prema sceni i snažnim emocijama koje izazivaju aplauzi publike, sada živi potpuno drugačiju stvarnost. Nikola Vranić, bivši baletski prvak iz Beograda, posljednje tri i po godine provodi kao beskućnik, oslanjajući se na dobrotu stranaca i povremene znakove pažnje.
U mladosti, njegov život bio je ispunjen sigurnošću i podrškom. Odrastao je u toplini porodičnog doma, a još kao dječak osjetio je estetsku privlačnost svijeta umjetnosti. Jedan poklon iz Švicarske – kofer s odjećom u plavim tonovima – probudio je u njemu osjećaj za ljepotu. Bio je to možda i prvi impuls ka baletu, koji će kasnije postati njegov životni poziv.
Više od tri decenije proveo je na sceni, putujući, nastupajući i živeći umjetnost. Pozorište je bilo njegov drugi dom, a scena prostor u kojem je osjećao najveći smisao. No, život često ne bira logiku – porodična tragedija pokrenula je lanac događaja koji su ga, korak po korak, udaljili od svega što je poznavao.
Finansijski problemi su se nizali. Podrška je izostala, a sistem koji bi trebalo da zaštiti najugroženije – zakazao je. Nikola je ostao bez doma, bez prihoda i bez sigurnosti.
- Posljednje što je imao – prodao je
- Resursi su iscrpljeni
- Zaposlenja nije bilo
- Svakodnevica je postala borba za osnovno
Danas više nije poznat po plesnim koracima, već po borbi za preživljavanje na ulicama Beograda. Scenu su zamijenile parkovske klupe, a reflektore slab odsjaj gradske rasvjete.
Ljeta su lakša, ali zime donose posebno težak period. Ipak, uprkos svemu, Nikola zadržava dostojanstvo. Povremeno odlazi u pozorište – uz pomoć poznanika ili zahvaljujući poklonjenoj karti. Tih nekoliko sati pod reflektorima vraća mu osjećaj pripadnosti svijetu koji nikada nije istinski napustio.
Društvo često ima pogrešnu predstavu o ljudima koji žive na ulici. Pretpostavlja se da su tu vlastitom krivicom, ali realnost je mnogo složenija. Sve je više obrazovanih ljudi, pa i umjetnika, koji se, usljed loših okolnosti, nađu bez doma – ne zbog grešaka, već zbog nedostatka podrške.
Nikolu od “tipične” slike beskućnika razlikuje:
- Uvijek čista i uredna odjeća
- Pohranjena odjeća u hemijskim čistionicama
- Miran ton glasa bez gorčine
- Odsustvo samosažaljenja
Prisjeća se trenutaka kada je pokušao da nastupa pantomimom na ulici, ali je umjesto aplauza naišao na ravnodušnost. Ipak, ulica ga je naučila mnogo – prije svega da razlikuje iskrenu dobrotu od površne pomoći, i da prepozna tiho saosjećanje koje ne traži priznanje.
- Nekada mu više od novca znači pogled ili riječ
- Razgovor mu vraća osjećaj ljudskosti
- Najteže je kad ljudi prolaze pored vas – kao da ne postojite
Danas preživljava uz povremenu pomoć prijatelja i poznanika. Iako mu je svakodnevica neizvjesna, kaže da nije izgubio ono najvažnije – vjeru u ljude.
Društvo često ne zna kako da reaguje na ljude poput Nikole. Njegova prošlost ne odgovara stereotipu “beskućnika”, i upravo zato takve osobe izazivaju nelagodu. Ipak, ono što im zaista treba nije sažaljenje, već empatija i prilika da ponovo postanu dio zajednice.
Gubitak doma ne briše vrijednost čovjeka. Nikola je i dalje umjetnik, i dalje čovjek koji zaslužuje dostojanstvo. Njegova priča podsjeća koliko se brzo život može promijeniti – ali i koliko je važno zadržati smisao, ljubav prema umjetnosti i vjeru da promjena još uvijek može doći.
Iako ne zna da li će se ikada vratiti na scenu, nada se da će bar pronaći prostor koji može nazvati svojim – mjesto gdje će osjećati mir i pripadnost. Jer, kako sam kaže, ništa nije trajno. Iz čak i najdubljeg pada može se izroditi nešto dobro – ako bar jedna osoba pogleda u oči, i prizna: „Ti još uvijek postojiš.“
