Elena je stajala pred vratima, pogledom tražeći trag na Gabrielovom licu, dok je tišina između njih bila gotovo opipljiva. „Možemo li ući?“ – izgovorila je mirnim glasom. Gabrielov pogled se zadržao na djeci uz nju – dječaku tamne kose i djevojčici čije su oči bile identične Eleninima. Taj pogled ga je pogodio dublje nego što bi ikada priznao.
Bez riječi, odmaknuo je vrata. Kuća je izgledala gotovo nepromijenjeno – savršeno uređena, ali hladna, lišena prave topline. Sve je bilo zamrznuto u vremenu, baš kao i on sam. Elena je tiho uputila djecu da se odmore, ali dječak nije poslušao. Podignute brade, bez straha, pitao je: „Je li on naš otac?“ Gabriel je zastao, a zatim iskreno rekao: „Mislim da jesam.“
U tom trenutku Elena je pokušala razbiti napetost riječima kako je djevojčica sramežljiva – zove se Maria, i kad se opusti, priča bez prestanka. Gabriel ih je odveo do sobe za goste, uvijek spremne, ali rijetko korištene. Pokušao je biti domaćin – ponudio im je hranu, uključio televizor – no osjećao se poput stranca u vlastitom životu.
Kad se vratio, zatekao je Elenu kako drži staru vjenčanu fotografiju, napola skrivenu. Bez okretanja, rekla je: „Nisi vjerovao da ću se vratiti, zar ne?“ On je odgovorio s godinama nagomilanom gorčinom: „Šest godina, Elena. I sada se vraćaš – s djecom.“
Elena je tiho objasnila da je pokušala stupiti u kontakt, da je pisala pisma. On ih nikada nije dobio. Tada je izgovorila ime koje je otvorilo staru ranu – njegova majka. Postalo je jasno da je možda ona bila prepreka, čuvajući pisma i prekidajući svaku vezu.
• Šest godina tišine oblikovalo je zid nepovjerenja.
• Pisma nikada nisu stigla do njega – istina je bila skrivena.
„Zašto si nestala?“ – pitao je, prisjećajući se scene sa njenim šefom. Elena je objasnila da nije bilo prevare, već straha. Saznala je da je trudna, bila je uznemirena, a šef ju je odvezao u bolnicu jer nije mogla voziti. Onaj zagrljaj, koji je Gabriel pogrešno protumačio, bio je trenutak podrške, ne izdaje.
„Govorio si da ne želiš djecu“ – rekla je tiho. Kad se vratila kući tog dana, njegove riječi i optužbe uništile su povjerenje. Nije mogla ostati u braku ispunjenom sumnjom i šutnjom.
Tada je iz torbe izvadila medicinski dosje. Maria je bolesna. Potrebna joj je transplantacija koštane srži. Ni Elena ni Mihai nisu odgovarajući donori. Jedina nada je Gabriel.
Zatečen, gledao je stranice pune medicinskih termina. Bio je na korak od povratka u svoj stari život, a sada je saznao da možda drži ključ preživljavanja vlastitog djeteta. Bez oklijevanja je rekao: „Obavit ću testove. Što god treba.“
Tada je ušla Maria i pitala: „Je li ti mama ljuta?“ Kleknuo je ispred nje i rekao: „Ne, Maria. Nije ona kriva. Ja sam kriv što vas nisam poznavao.“ Djevojčica mu je dotaknula lice i šapnula: „Isti si kao u maminim pričama.“ Te riječi su ga pogodile dublje nego što je očekivao. Elena je potvrdila da im je pričala o njemu – ne kao o negativcu, nego kao o čovjeku koji je jednom pogriješio.
U tom trenutku došao je Mihai. Pogledao ga je ravno i pitao: „Hoće li Maria živjeti?“ Gabrielmu je stisnuo ruke i odgovorio: „Dat ću sve od sebe.“
Te noći nije spavao. Preturao je po ormarima i pronašao kutiju svoje majke. Unutra – pisma. Sva ona koja mu Elena nikada nije prestala slati. Čitajući ih, shvatio je koliko je drugačije sve moglo biti. Tada mu je postalo jasno – dobio je drugu priliku.
Ujutro je nazvao bolnicu i zakazao testiranja. Zatim je pozvao svoj ured i rekao da uzima odmor – prvi put karijera nije bila na prvom mjestu. Elena ga je zatekla u kuhinji kako nespretno priprema doručak. „Jesi li siguran da si spreman?“ – pitala je. On se nasmiješio, iskreno, prvi put nakon mnogo godina: „Ne. Nisam spreman. Ali tu sam. I ovaj put – neću otići.“
• Stara nepovjerenja počela su se topiti pred novom odgovornošću.
• Njegov izbor sada je bio jasan – porodica prije svega.
