Danas ćemo pisati o Mustafi Nadareviću koji je jedan od najpoznatijih glumaca na našim prostorima i koji se proslavio u ulozi Izeta Fazlinovića u popularnoj seriji Lud, zbunjen, normalan.
Ma, kakav je to bio čovjek – jedan od onih rijetkih koje, kad ih jednom upoznaš ili vidiš makar samo na ekranu, nikad više ne zaboraviš. Mustafa Nadarević nije bio samo glumac. Bio je institucija, duša Balkana, čovjek koji je i kroz osmijeh znao prenijeti tugu, a iz tuge napraviti umjetnost. Njegov put – od male dječje uloge u školskom razredu do besmrtne uloge Izeta Fazlinovića – ispisan je stranicama tuge, borbe, ali i ogromne ljubavi prema pozivu koji ga je odredio. U nastavku ćemo zaviriti iza kulisa jednog života koji nije bio savršen, ali je bio istinski – život čovjeka koji je znao kako glumom dotaknuti dušu.
Rođen 2. maja 1943. godine u Banjoj Luci, Mustafa Nadarević došao je na svijet iz jedne neobične, ali čvrste ljubavi između oca Mehmeda i majke Asje. Njihova veza nije išla glatko – porodice su bile protiv, prepreke su se nizale, ali ljubav nije birala lakši put. No, sudbina je bila surova. Mustafa je ostao bez oca veoma rano – Mehmed je preminuo od tuberkuloze sa samo 28 godina, ostavivši svoju mladu suprugu s djetetom. Majka Asja je, tada još djevojka od 22 godine, nastavila dalje s neizmjernom snagom, odlučivši Mustafi omogućiti život koji on zaslužuje.
Uprkos teškim prilikama, Mustafin prvi susret s glumom desio se u osnovnoj školi. Imao je dugu kosu i visok glas, pa ga je učiteljica izabrala da glumi – Crvenkapicu! Ta epizoda bila je možda zabavna anegdota za druge, ali za Mustafu je to bio početak. Tu se zapalila iskra.
Kroz godine odrastanja, proveo je vrijeme kod bake i djeda u Rijeci, gdje se oblikovao i kao čovjek i kao budući umjetnik. Srednja škola donijela je nova otkrića – uključio se u amatersko kazalište “Viktor Car Emin”, i to je bio trenutak kad se iz dječje igre rodila ozbiljna strast.
Nakon povratka iz Zagreba, gdje je kratko studirao, i nakon završene osnovne škole, život ga je ponovo vodio prema umjetnosti. Iako je prošao kroz brojna iskušenja, od ranog gubitka oca, siromaštva, do promjena mjesta stanovanja, ništa ga nije moglo odvojiti od glume.
Njegova glumačka karijera je bogata i raznovrsna, a ono što je posebno krasilo Mustafu jeste – posvećenost svakom liku. Njegova uloga u filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice iz 1985. godine bila je dokaz dubine njegove umjetnosti. Glumio je rame uz rame s velikanima poput Mikija Manojlovića i Mirjane Karanović.
Nakon toga, nizali su se uspjesi:
-
„Glembajevi“
-
„Već viđeno“
-
„Gluvi barut“
-
„Kuduz“
-
„Puška za spavanje“
-
„Ničija zemlja“
-
„Praznik u Sarajevu“
Svaka od ovih uloga bila je više od glume – bila je život koji je proživljavao na sceni ili pred kamerama.
Nakon gubitka majke, kako sam kaže, okrenuo se kazalištu. Ono mu je postalo mjesto iscjeljenja, utočište od boli. Gluma je za njega bila poput terapije, način da pobjegne iz stvarnosti i privremeno obuje cipele nekog drugog.
Izjavio je:
“Izuzetna gluma, u svojoj biti, može se promatrati kao posljednji korak prema stanju nalik shizofreniji. Čovjek se mora u potpunosti posvetiti zanatu dok istovremeno održava mentalnu dobrobit.”
Ta rečenica govori više od stotinu intervjua – jer za Mustafu, gluma nije bila posao, već put kroz život.
U privatnom životu, Mustafa Nadarević prošao je kroz tri braka, a svaki je nosio svoju priču:
-
Prvi brak s Jasnom, iz kojeg je dobio kćerku Nađu, danas uglednu povjesničarku umjetnosti. Iako se razišao s Jasnom nakon osam godina, veza preko djeteta ih je trajno povezivala.
-
Drugi brak sa Snežanom, donio mu je sina Asha, koji se bavio sportom, i kćer Nanu, koja je izgradila karijeru u marketingu i odnosa s javnošću za prestižni američki kozmetički brend.
-
Treći brak sa Slavicom Radović, talentiranom kostimografkinjom, bio je ispunjen ljubavlju, ali i tragedijom. Slavica je, nakon deset godina borbe s karcinomom, preminula 2012. godine.
Svaka od tih veza oblikovala je Mustafu, ostavila trag, i bila dio mozaika koji ga je činio takvim kakav je bio – ranjivim, a opet snažnim.
Mustafa je često govorio o svom odnosu prema vjeri i odgoju. Kod jedne bake učio je vjeronauk i molitve, iako je bio premoren od igranja i trčanja po cijele dane. Kod druge bake nije bilo prisile – ali su slavili i Božić i Uskrs, bez obzira na to što je djed bio musliman.
Odrastao je u svijetu gdje su se različite vjere i običaji isprepletali, i to ga je učinilo čovjekom koji ne poznaje mržnju. Govorio je:
“Gajio sam prijateljstva među različitim vjerama i nikada mi nije palo na pamet da gajim mržnju prema nekome zbog različitih uvjerenja.”
Izjavio je i da se, da može, ne bi rodio kao Mustafa – ali je svoju stvarnost prihvatio. Odbacio je ono što mu nije prijalo, a prihvatio vrijednosti koje su oblikovale njegov karakter.
Mustafa Nadarević nije bio samo legendarni glumac – bio je život sam po sebi. Njegova sposobnost da kroz lik prenese emociju, da izazove smijeh, ali i suzu, bila je rijetka vrlina. Lik Izeta Fazlinovića, iako humorističan, bio je zapravo ogledalo jednog naroda – inata, topline, tuge i šale, sve upakovano u kapu i papuče jednog penzionera iz sarajevskog stana.
Njegov život, iako često ranjiv i pun bola, ostavio je neizbrisiv trag. Nadarević nas je učio da se umjetnost ne glumi – ona se živi. I da, i kad nas napusti neko tako veliki, ostane nešto za njim – neka riječ, neka scena, i jedan pogled koji ne blijedi. A to je ono što od čovjeka pravi legendu.
Zato, kad se sjetimo Mustafe, nećemo plakati – nego ćemo se nasmijati kroz suzu, baš onako kako bi i on želio.
