Danas Srpska pravoslavna crva skupa sa svojim vjernicima proslavlja praznik Svetih 45 mučenika iz nikopoljć čija je vjera i stradanje i dalje inspirativna za veliki broj populacije.
U vremenu kada je car Likinije upravljao istočnim dijelom Vizantijskog carstva, vjernici Hrista trpjeli su strašne progone i neizreciva mučenja. Njegova mržnja prema novoj vjeri bila je bezgranična, a svako ko bi se usudio da prizna svoju pripadnost hrišćanstvu bio je izložen surovim kaznama. Upravo tada, u gradu Nikopolju Jermenskom, sveti Leontije zajedno sa svojim prijateljima odlučuje javno da se izjasni kao hrišćanin pred carskim namesnikom Lisijem. Bez straha od posljedica, oni staju pred njega i otvoreno izjavljuju svoju vjeru, rekavši: „Mi smo hrišćani i nikada se nećemo odreći Hrista.”
Iznenađen njihovom odvažnošću, Lisije ih upita: „Gdje je sada vaš Hristos? Zar on nije bio razapet i zar nije umro?” Sveti Leontije mu mirno odgovori: „Ako znaš da je naš Gospod umro, znaj i to da je vaskrsao iz mrtvih i vaznio se na nebo.” Ovaj odgovor još više je razjario namesnika, koji nije mogao da shvati snagu njihove vjere.
- Nakon duge rasprave o vjeri, Lisije je izdao naredbu da ih okrutno muče i zatvore u tamnicu.
- Dani provedeni u zatvoru bili su ispunjeni glađu i žeđu, jer im nije bilo dozvoljeno da prime ni hranu ni vodu.
- Njihova vjera, međutim, nije posustala ni u tim teškim trenucima.
Jedna pobožna žena po imenu Vlasijana krišom im je donosila vodu i dodavala kroz mali otvor na prozoru tamnice, spašavajući ih od sigurne smrti zbog žeđi. Njena hrabrost i saosjećanje postali su zračak svjetlosti u mračnim danima mučenika.
U trenucima najveće patnje, Bog im šalje anđela da ih utješi i ohrabri da izdrže do kraja. Kada je došlo vrijeme za ponovno suđenje, desilo se čudo – dvojica tamničara i mnogi drugi svjedoci njihove postojanosti obraćaju se u hrišćanstvo. Ukupno 45 ljudi stalo je pred Lisija, otvoreno priznajući svoju vjeru u Hrista i spremno prihvatajući istu sudbinu.
- Lisije, neumoljiv i pun gnjeva, osudio ih je na strašnu smrt.
- Naredio je da im najprije budu odsječene ruke i noge, a potom da njihova tijela budu spaljena u vatri.
- Kazna je sprovedena do kraja, ali njihove duše su uzletjele Gospodu, kome su ostali vjerni do posljednjeg daha.
Njihovo stradanje dogodilo se 319. godine, ali njihova nepokolebljiva vjera i žrtva i danas su svijetli primjer odanosti Hristu.
Na ovaj dan vjernici se sjećaju svetih mučenika i njihove nevjerovatne hrabrosti. Mnogi odlaze u crkve, pale svijeće i u tišini se mole Hristu Bogu, zahvalni za njihov primjer postojanosti. Njihova žrtva podsjeća nas da prava vjera traži predanost i spremnost na žrtvu, ali i da donosi unutrašnji mir i snagu čak i u najtežim trenucima.
- Dok stojimo pred ikonama i skrušeno palimo svijeće, sjetimo se njihove odlučnosti da podnesu bol i smrt radi istine.
- Njihove duše se danas raduju u nebesima, dok mi na zemlji molimo da njihov primjer učvrsti našu vjeru i približi nas Bogu.
Sveti mučenici Nikopoljski nisu bili samo ljudi spremni da trpe za ono u šta vjeruju – oni su postali simbol pobjede duha nad tijelom i dokaz da ljubav prema Bogu nadilazi svaku patnju. Njihova žrtva i dalje govori generacijama da svaka muka na zemlji vodi ka vječnom miru i radosti u Carstvu nebeskom.
