U životu često očekujemo toplinu i razumijevanje od najbližih, ali nas stvarnost zna brutalno iznenaditi. Umjesto ljubavi, dobijemo odbacivanje, a umjesto podrške – ravnodušnost. Takvo iskustvo sam imala s vlastitim djedom i babom, ljudima od kojih sam, zajedno s majkom, doživjela hladnoću koja boli više od bilo kakvih riječi.
Djed i baba su veći dio svog života proveli radeći u Švicarskoj, a danas uživaju mirovinu veću od 5000 eura mjesečno. Imaju sve – sigurnost, udobnost, finansijsku moć. S druge strane, moj otac, njihov sin jedini, svakodnevno preživljava skupljajući otpad i staro željezo da bi nam obezbijedio osnovno: hranu, lijekove i dostojanstvo. Njihova reakcija na našu patnju? Ravnodušnost, kao da nismo dio njihove porodice.
Najbolnije iskustvo dogodilo se kada je majku iznenada savladala teška bolest. Nije mogla da stoji od bolova, a hitna pomoć je bila jedina opcija. Nemamo zdravstveno osiguranje i trošak liječenja je iznosio 50 eura – za nas ogromna suma. Odlučili smo, bez ponosa i straha, otići kod djedove i babine kuće da zamolimo za pomoć. Nadali smo se da će bar tada pokazati trunku saosjećanja.
- Baba nas je dočekala s 500 eura u ruci.
- Otac je prišao da uzme novac, vjerujući da će pomoći.
- Umjesto toga, pocijepala je novac pred našim očima.
- Istu stvar ponovila s još 500 eura.
- Zatim nas je hladno izvrijeđala i istjerala iz kuće.
Taj trenutak mi je ostao urezan u pamćenje. Dok su novčanice padale po dvorištu, ona je izgovorila da ne bi dala ni centa za liječenje moje majke. Rekla je da bi je najviše obradovalo da “umre u bolovima”. Te riječi su bile poput udarca u stomak, ne samo zato što je to izgovorila, već zato što je došlo od nekoga ko bi trebao biti oslonac, ne izvor boli.
Vratili smo se kući bez riječi. Nismo imali vremena za plakanje, jer je majka i dalje patila. Znala sam da moram učiniti nešto – predložila sam da prodamo moj mobitel. Bio je to jedini vrijedniji predmet koji sam imala. Zahvaljujući toj prodaji i dobroti par ljudi iz komšiluka, uspjeli smo prikupiti novac za lijekove i infuziju. Bol se smanjila, majci je bilo lakše, a to olakšanje bio je jedini tračak svjetlosti te večeri.
- Prodali smo mobitel da skupimo novac.
- Komšije su ponudile simboličnu pomoć.
- Uspjeli smo kupiti lijekove i infuziju.
- Bolovi su se smanjili kroz nekoliko sati.
Sjedim sada u tišini i pokušavam da shvatim koliku mržnju može jedna osoba da nosi u sebi. Najteže mi je prihvatiti da je ta osoba dio moje porodice. Dijelimo krv, ali ne i ljudskost. Nije u pitanju samo nedostatak ljubavi – to je ravnodušnost koja boli više nego mržnja. Baba zna kroz šta prolazimo, zna da se njen sin muči, zna koliko majka trpi – i ništa. Nema trunke sažaljenja. Samo prezir.
Nakon svega što se dogodilo, osjećanja su se ugasila. Nema više tuge, samo praznina i razočaranje. Ljubav, ako je ikad i postojala, zauvijek je izgubljena. Nikada nismo tražili bogatstvo. Samo malo suosjećanja, ljudskosti i pomoć u trenutku kad smo je najviše trebali. Umjesto toga, dobili smo poniženje koje se ne zaboravlja.
- Više ne osjećamo tugu, već prezir.
- Ljubav prema njima je ugašena.
- Nismo tražili novac, već ljudskost.
- Dobijena je hladnoća, bezdušnost, odbacivanje.
Svijet jeste pun nepravdi, ali kad one dolaze od vlastite porodice, tada najviše bole. Ipak, ne dam da me njihova mržnja promijeni. Naučila sam da dostojanstvo vrijedi više od bogatstva. Živimo skromno, ali pošteno. Oni imaju novac, ali praznu dušu. A na kraju, samo to i ostane – kakvi smo kao ljudi.
Bez obzira na sve, vjerujem da dobrota ima veću težinu od bilo kakvog švajcarskog računa. Ne zbog njih, već zbog nas. Jer u ovom surovom svijetu, ako izgubimo saosjećanje, izgubili smo sve.
