Moja mala djevojčica, moje sve na ovom svijetu, ima tek pet godina, ali njeno prisustvo mi daje snagu kakvu ništa drugo ne može pružiti. U najtežim danima, ona je moje svjetlo, moj podsjetnik da moram ići dalje. Tog dana je provela vrijeme kod strica i strine, svega nekoliko kuća dalje. Često ide tamo, igra se s njihovom djecom, i uvijek sam imala osjećaj sigurnosti i povjerenja. Ništa nije ukazivalo da bi išta moglo poći po zlu.
Vrata su se naglo otvorila, a ona je uletjela unutra radosna, sa rumenim obrazima i plišanom igračkom u ruci. Pogledala me onim svojim veselim očima i rekla:
„Mama, strina mi je rekla da ti ne znaš da me vaspitaš, ali da će me ona naučiti svemu.“
U tom trenutku, osjetila sam kako mi je tijelo postalo teško kao kamen. Srce mi je počelo snažno lupati, a noge su mi zaklecale. Njen glas bio je iskren, dječiji, bez trunke zlobe. Nije shvatala šta je izgovorila. Za nju su to bile riječi odraslih koje su joj zazvučale zanimljivo. A za mene… za mene je to bio udarac pravo u srce.
Nisam mogla odmah da odgovorim. Suze su mi same navrle. Osjetila sam kako mi lice gori, a kapci postaju teški. Zaplakala sam – ne zbog jedne rečenice, ne zbog djeteta koje je nešto nesvjesno prenijelo.
- Plakala sam jer mi se povjerenje slomilo.
- Jer sam shvatila da neko kome sam bez razmišljanja povjerila svoje dijete nije čuvao samo njeno tijelo, već je neprimjetno trovao i njen mali um.
- Jer je moj trud, moja ljubav i moj autoritet bio doveden u pitanje pred očima mog djeteta.
Gledala sam je kako me posmatra tim svojim velikim, čistim očima, bez shvatanja šta se upravo desilo. Za nju je to bio samo još jedan običan trenutak. Za mene – lom u tišini.
Uzela sam je u naručje. Čvrsto, kao da ću je tako zaštititi od svakog zla na ovom svijetu. Srce mi je bilo teško, ali sam skupila snagu da joj šapnem:
„Mama te uči najbolje što zna. I mama te voli najviše na svijetu.“
Podigla je pogled prema meni, nevina i puna povjerenja, pa rekla:
„Znam, mama. Ti si najbolja.“
U tom trenu, nešto se slomilo, ali i iscijelilo u meni. Možda nisam savršena. Možda griješim, učim i padam kao i svi. Ali jedno znam – moja ljubav prema njoj je stvarna, čista i neupitna. Nijedna riječ, nijedno ogovaranje, nijedna osoba ne može da izbriše vezu koju imamo nas dvije.
Nisam željela da se upuštam u rasprave. Nisam htjela da budem dio ljutnje, da spuštam svoj mir na nivo tuđe nepažnje. Odlučila sam da ne dozvolim da se između mene i mog djeteta stvori zid zbog nečijeg komentara.
- Umjesto toga, ojačaću je ljubavlju.
- Učiniću da zna ko je njena majka i koliko vrijedi.
- Pokazaću joj strpljenjem i nježnošću da se istina ne brani vikom, već prisustvom.
Tog dana sam naučila važnu lekciju. Majčinstvo nije savršenstvo. To je svakodnevna borba da budeš oslonac, čak i kad ti ga neko drugi izmakne.
Moja kćerka, moja mala, nevina djevojčica, ponovo me je naučila šta je bitno. Kada je rekla da sam „najbolja“, znala sam da se borim za pravu stvar. Njeno povjerenje, njena ljubav i njen osmijeh su moja pobjeda.
I zato, neću više plakati zbog riječi koje ne mogu da promijene ono što gradimo nas dvije. Moja borba nije protiv ogovaranja – moja borba je za nju. Da zna, bez sumnje, da ima majku koja je tu – cijelim srcem.
