U današnjem svijetu prilično je neuobičajeno da parovi ostanu zajedno do kraja života. Čini se da je sadašnje stanje stvari potpuno usmjereno na korist, izrabljivanje i profit; materijalizam dominira, ostavljajući ljubav jedva primjetnom.
Kako voljeni ljudi stare ili se razboljevaju i trebaju pomoć, mnogi se pojedinci susreću s izazovnom odlukom: je li bolje osigurati optimalnu njegu preseljenjem u starački dom ili trebaju ustrajati u kućnoj njezi, unatoč mogućnosti iscrpljenosti i ograničenim resursima? Mnogim je ljudima odabir rezidencijalne ustanove pružio članovima obitelji dostojanstvo i udobnost kada više nisu mogli brinuti o vlastitim potrebama, omogućujući njegovateljima da održe energiju i emocionalnu stabilnost potrebnu za svakodnevni život.
- Dok sam odrastala, čula sam mnoge priče o otpornosti moje tete Duške i njezinoj predanosti svojoj obitelji — ženi koja je svoje voljene uvijek stavljala na prvo mjesto i nije se pokolebala na vanjska mišljenja. Međutim, kada se njezin suprug teško razbolio i izgubio sposobnost kretanja, moja je teta donijela čvrstu odluku da ga ne šalje, jer to nije bila opcija o kojoj bi razmišljala; umjesto toga, sama je preuzela sve brižne dužnosti.
U njezinu je srcu bjesnio sukob između njezine ljubavi prema mužu i njezina osjećaja obveze, pojačan dubokim strahom od vanjske osude. Vjerovala je da bi njegovo smještanje u ustanovu za skrb bilo jednako izdaji čovjeka s kojim je gradila svoj život. Cijela odgovornost za brigu o nekome tko se ne može kretati bila je isključivo na njoj, jer je prihvatila sve što je to uključivalo. Čak i uz pokušaje njezine obitelji da joj olakša teret, zabrinutost oko toga “što bi drugi mogli misliti” ostala je u njezinim mislima, sprječavajući je da razmisli o opciji da ga preseli u dom.
Kombinacija njezinog straha i nespremnosti da prihvati pomoć dovela je do teških godina za nju i ostavila trajan učinak na sve nas. Moja teta je odlučila da svog muža ne smjesti u ustanovu za skrb. Tijekom godina su se susretali s brojnim izazovima zbog njegova narušenog zdravlja, no posljednja godina bila je posebno teška. Njegovo se stanje pogoršalo do te mjere da je postao potpuno nepokretan, vezan za krevet i ovisan o pomoći drugih u svim područjima svog života. U početku je mislila da sve mogu riješiti kod kuće, okruženi udobnošću okruženja koje su zajedno izgradili.
Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je očito koliko je situacija iscrpljujuća. Česte promjene pelena tijekom dana, hranjenje pasiranom hranom kroz slamku i potreba za stalnim premještanjem kako bi se izbjegle bolne dekubituse doveli su do toga da svi žive u krhkoj ravnoteži između suosjećanja i preopterećenosti. Moja majka, teta i još nekoliko članova uže obitelji naizmjence su se brinule za njega. Svaki je pojedinac pomno organizirao svoje rasporede, usklađujući posao, obiteljske obveze i zahtjevne zadatke svakodnevne njege.
- Kako bi se nosili s teretom koji nisu mogli sami nositi, zaposlili su medicinsku sestru koja bi im dolazila pomagati više puta tjedno s raznim zadacima. Ipak, najteži teret pao je na moju tetu. Svaki dan promatrala je pogoršanje stanja svog supruga, shvaćajući kako ga je bolest promijenila i stvorila udaljenost u njihovom odnosu. Nakon više od četrdeset godina zajedničkih iskustava, i radosnih i izazovnih, osjetila je da se čak i u njegovoj fizičkoj prisutnosti osjećao duboko odsutnim. Sve se više trudio da je prepozna, često zaboravljajući svoje okruženje i identitet onih koji su bili u blizini. Pomisao na dom postala je mojoj teti potpuno nepodnošljiva.
Njezina je zabrinutost često bila artikulirana: “Što će drugi misliti ako ga tamo smjestimo kad on nema nikoga svoga?” Ispod ovog naizgled jednostavnog pitanja ležala je bujica njezina unutarnjeg sukoba – duboko ukorijenjena tjeskoba u vezi s prosuđivanjem i strah da bi je drugi mogli smatrati da zanemaruje čovjeka s kojim je izgradila svoj život. Sama pomisao da bi itko mogao ustvrditi da je poslala svog muža, stup svoje podrške, u ustanovu bila je nepodnošljiva.
Ideja da je doživljavaju kao hladnu i nezahvalnu osobu bila je nešto što jednostavno nije mogla tolerirati. Nakon njegove smrti, preplavio ju je neobjašnjiv osjećaj olakšanja – olakšanje da ni on, ni ona, ni njihova obitelj neće izdržati daljnje patnje. Činilo se da joj je njegov odlazak pružio određeni mir. Unatoč tome, razboljela se i posvetila ostatak života istraživanju i testiranju. Unatoč tome, ona tvrdi da ne žali i da bi opet napravila isti izbor. Naposljetku, nastavila je tražiti uvjeravanje da su njezine odluke bile opravdane. Ipak, duboko u sebi, prepoznala je da njihove izbore nije oblikovao samo on, već i tihi, neizrečeni prosudbi društva.
