Ekatarina Velika je bila pokret, umjesnot pretočena u zvuk kao i životna filozofija. Iza kako je na prvu ruku igledalo, svijetle budućnosti, krila se sjenka koja će ih progutati jednog po jednog.
Danas, iako više nijedan od osnivača nije živ, pjesme koje su ostavili i dalje odzvanjaju – kao jeka jednog doba, svjedočanstvo o snazi umjetnosti da prodre do samog srca čovjeka.
Milan Mladenović, harizmatični vođa benda, bio je simbol jedne generacije. Nakon povratka iz Brazila, činilo se da ga čeka novi početak, novi album, možda čak i obnova benda kroz projekat simbolično nazvan “Ponovo zajedno”. Ipak, sudbina je bila surova – krajem 1994. godine, otkriven mu je rak pankreasa, a neki savremenici tvrdili su da je bolest povezana s HIV-om. Tokom posljednjih dana života izgovorio je rečenicu koja je ostala urezana: „Ne žalim što sam sve ove godine potrošio na rokenrol.“ Preminuo je u novembru iste godine. Njegov odlazak bio je i kraj jedne epohe – kraj EKV-a
Pored njega, kao tiha, ali snažna figura, stajala je Margita Stefanović – Magi, žena izuzetnog talenta, pijanistkinja i umjetnica posebne osjetljivosti. Njena veza s Milanom bila je neraskidiva – ne samo umjetnički, već i emotivno. Posljednje večeri pred njegovu smrt provela je pored njega. Kada joj je rekao „Nemoj da plačeš, sve smo znali“, svijet joj se srušio. Nakon njegove smrti, Magi se povukla iz javnosti i polako gubila kontakt s realnošću. Završila je sama, u napuštenoj garaži, boreći se s ovisnošću i sopstvenim demonima. Umrla je 2002. godine – zaboravljena od sistema, ali ne i od onih koji su voljeli nju i njenu muziku.
- Gubitak oca 1996. godine dodatno je poljuljao njenu stabilnost.
- Prodala je stan, putovala, tražila mir u alternativi, pa čak i u Indiji.
- Droga je, međutim, bila jača – povratak u Beograd značio je pad, ne novo rađanje.
Bojan Pečar, basista s neponovljivom harizmom, napustio je bend krajem osamdesetih i preselio se u London. Tamo je nastavio da se bavi muzikom, ali nikada nije uspio da se nosi s Milanovom smrću. Umro je 1998. godine od srčanog udara, iako su mnogi smatrali da se zapravo radilo o predoziranju. Posljednje godine proveo je u potrazi za smislom, mijenjajući projekte i bendove, ali bez unutrašnjeg mira.
Ivica Vd Vdović, bubnjar i istinski duh jugoslovenskog undergrounda, bio je poznat po harizmi i buntovničkom duhu. Bio je prvi registrovani HIV pozitivni muzičar u bivšoj Jugoslaviji. Kako je bolest napredovala, sviranje mu je postajalo sve teže, a izolacija sve dublja. Umro je 1992. godine u trideset i prvoj godini. Prijatelji ga se sjećaju kao čovjeka koji nije volio telefone, ali je uvijek znao kako da se pojavi – zviždukom ispod prozora.
- Vd je bio pokretač promjena u “Šarlo Akrobata”.
- Raspad tog benda doveo je do nastanka Katarine II, kasnije EKV-a.
- Njegov doprinos bio je kratak, ali intenzivan – trag koji ne blijedi.
Dušan Gerzić Gera, vizuelni autor prepoznatljivog identiteta EKV-a, preminuo je mlad – u 37. godini. Iako je njegova smrt ostala obavijena misterijom, ono što je ostavio iza sebe i dalje govori za njega. Sličnu sudbinu imao je i Mitar Subotić – Suba, producent i saradnik, koji je izgubio život u požaru u Brazilu, pokušavajući da spasi snimke iz studija. Njegova smrt bila je dokaz do koje mjere su članovi ovog umjetničkog kruga živjeli za svoju muziku – često i umirali zbog nje.
Na spisku tragično preminulih članova nalazi se i Dušan Dejanović, prvi bubnjar grupe, koji je, takođe, izgubio bitku s bolešću. Smrt je neumoljivo gasila jedno po jedno svjetlo ovog benda, a tišina koja je nastala nakon njih ostaje da odzvanja.
Srđan Žika Todorović, jedan od posljednjih bubnjara EKV-a, jedini je koji je uspio da preživi sudbinu svojih kolega. Zahvaljujući podršci i disciplini, nikada nije dotakao drogu. Kasnije je otvoreno govorio koliko su ga članovi benda čuvali. Ipak, ni njega život nije poštedio – izgubio je sina, a ta tragedija je ostavila dubok trag.
Kroz sve ove priče, jasno je jedno – članovi EKV-a živjeli su za umjetnost, a ona ih je koštala više nego što su mogli znati. Njihove pjesme danas ostaju kao vremenske kapsule: iskrene, bolne, snažne. I dok se „Ti si sav moj bol“ ili „Par godina za nas“ čuju negdje na radiju, neko osjeća njihovu bol, njihovu strast, njihovu istinu. EKV nije samo bend – to je glas epohe, generacije i emocije koje ne prestaje da živi.
